Biti čovjek nije ništa osobito, osobito je biti pjesnik. Znati sricati slova nije nikakva rijetkost, čitati i razumjeti pjesmu sveta je rijetkost”, riječi su vladike Nikolaja Velimirovića na koje je podsjetila pjesnikinja Milica Kralj, uvodeći književnike u podgoričkom Duhovnom centru Sv. Simeona Mirotočivog, u novi ciklus književnih tribina „Riječ” i „Mikrokozma”. Tribina „Riječ”, koja je obnovljena pet mjeseci nakon smrti njenog osnivača pisca Gara Jovanovića, bila je posvećena Svjetskom danu poezije, koji se odlukom Uneska od 1990. godine obilježava 21. marta. Već pet godina i članovi Udruženja književnika Crne Gore priključuju se obilježavanju ovog datuma.
- U jednom zapisu stoji da je poezija so zemlje, a da su pjesnici osjetljive antene narodnih zajednica. Otud i neraskidiva i najčvršća povezanost među svim činiocima, koji sabrani i sabirani, u konačnom odabiru, u premjeravanju specifične težine riječi tvore pjesmu – dodala je Milica Kralj, urednica tribine „Riječ”. Upoznajući učesnike tribine sa temom ovogodišnjeg Dana poezije, čuvenim Helderlinovim pitanjem „Čemu poezija?”, riječ je prepustila pjesniku Bećiru Vukoviću.
U nadahnutoj besjedi, odgovarajući na ovo suštinsko, egzistencijalno pitanje, Vuković se poziva na misao Pola Valerija da istorija književnosti ne bi trebalo da bude povijest o autorima i nepredvidivim okolnostima u njihovim karijerama, nego povijest o Duhu kao stvaraocu, i potrošaču književnosti. Ta istorija bi mogla da bude napisana bez pominjanja ijednog pisca.
- Ako noćas, nekome u snu dođe Nemanjin grad, onda znači da je jedini pisac od Nemanje do nas Duh, da je Duh vrhovni stvaralac, a mi samo tek šegrti koji pridržavaju mastionicu u koju Duh umače angelovo pero, ili, u najboljem slučaju, tek samo osposobljeni čitači poezije. Ako je Duh stvaralac, onda nema mjesta pitanju čemu poezija, iako ga postavljamo svako jutro. Ako je Bog stvaralac, onda ne smijemo pitati čemu riječ. Ako generacije i generacije pjesnika od Adama do tebe, pjesniče, koji noćas čitaš svoju pjesmu na tribini „Riječ”, traže onaj rajski cvijet u zalog, onda ujutru u svijet ne smiješ stupiti sa pitanjem – čemu ljubav. A ako pitaš čemu ljubav, onda potpisuješ grijeh – govorio je Vuković, poručivši na kraju, parafrazirajući Helderlina da će od svih nauka i umjetnosti, preživjeti jedino poezija, kao jedinstvena, umjetnička, posebna, čulna religija.
Odgovor na pitanje čemu poezija ponudio je i Miodrag Tripković, ističući da se konačan odgovor na njega ne može dati i naći. Kako kaže, poezija se rađa iz kolijevke što se beskonačno ljulja, pa je ovo pitanje više vezano za značaj poezije u vremenu. Odgovor, pak, daju pjesnici svojom poezijom, koja se, kaže Tripković, ne može naučiti. Jer, neko se ili rodi kao pjesnik, ili to nikada ne bude.
Za pjesnikinju Višnju Kosović pjesništvo je izrodilo civilizaciju, jer je ono u sebi sabralo duhovnost. Zato, po njoj, tražiti konačan odgovor na ovo pitanje nije u skladu sa duhovnošću. Jer, snaga duhovnosti se i ogleda u pitanju, a ne odgovoru.
Na sličnom fonu je i Todor Živaljević Velički koji smatra da istinski pjesnik sebi stalno postavlja pitanje čemu poezija, kao i pitanje čemu uopšte stvaralaštvo nakon Demijurga, dok se Slobodan Milić zapitao gdje je mjesto poezije u savremenom svijetu uopšte. Književnik Perivoje Popović, pak, istakao je da govoriti poeziju za njega znači lično se ispovijediti, kao u „Času koji obećava”, kako je pisao Rilke.
Ponovni rad tribine blagoslovio je svešetnik Milun Femić, koji je govorio i svoju pjesmu.
Ž.J.
Stihovi su tekli
Svoje stihove govorili su i Novica Đurić, predsjednik UKCG, Čedo Kovačević Čekov, Slavica Dedić, Veselin Rakčević, Radomir Uljarević, Miodrag Miško Milošević, Milojka Jovović, Milan Rajović, Božo Vučić, Dragoslav Duća Milačić, kao i Bećir Vuković i Milica Kralj.