Nova knjiga „Drhtaj u prutu”, pjesnika Gorana Danilovića, koju je objavila „Nova knjiga”, nastavila je tamo gdje je pjesnik stao prethodnom knjigom „Riječi i reči”. To pažljivom čitaocu nagovještava autor na nultoj strani napisavši „Riječi i reči II”, kaže književnik i novinar Novica Đurić.
– Knjiga osim što je ilustrovana i tehnički savršeno uređena, jedna je cjelina, pa stoga i nije podijeljena u cikuse. Jednostavno, takvu vrstu uobičajene diobe pjesnik je s pravom izbjegao, jer kako podijeliti jednu misao, ono od čega je satkana duša čovjeka, strah, zebnja, slutnja, pokajanje, grijeh i opet ljubav. Tek da nije grijeha, kako bi spoznali bezgrešnost, pa je s toga pjesnicima pjesma jagnje Božje koje prinose kao bezgrešno začeće duše. Možda s ovom, više dilemom, želim da moj skromni zapis o knjizi „Drhtaj u prutu” počnem s kraja knjige gdje Danilović Gospodu prinosi „tuđe srce”, ono pjesničko, ono koje ispašta, boli, srce-drhtaj, srce-ubicu, srce-izdajnika i na kraju pjesničko srce izgnanika. A srce-tišine podjednako treperi i u srni i u vuku na koricama ove knjige – kaže Đurić.
On ukazuje na početak u knjizi, gdje nam se iza posvete „Sjenama moje majke” prikazuje lik pjesnikove starice sa pogledom koji prati „čedo njeno”, onako kako je to Bogom dano.
– Danilović u pjesmama Prut nad vodom, Otkuni, Obiliću, Gavrilo, Skadar pusti, Rusija do Zejtinlika ispovijeda, vrijeme, istorijske događaje, i traži odgovor od Otadžbine ko je u njenom grobu „mrtvi spokoj ili možda moj živi strah”. Istina, Danilović zna šta se i kada zbi, ko i kako je mahao sabljom i palio ognjem i tome se ne predaje, već traga dokle je dospio talas nakon što spusti prut na vodi. Zna autor ove knjige kako se pjeva časti, kako se pjeva slobodi i priznaje kako je ostao poražen pred saznanjem, da su se mnoge velike ideje, velika djela, dobromirisnice narodnog pamćenja izgubile. U pjesmi, koju smatram velikom, „Skadar pusti” („Svi smo izginuli/ Pobijedila je pusta smrt”/). Ostala je potka za eventualno neke druge stihoveznice – navodi Đurić.
On je dodao da ga je Danilović „ostavio bez riječi, bez prava da bilo šta kaže” o pjesmi „Gavrilo”, a ona glasi: „Jesi/ I neka si”.
– I tu se negdje, nakon molbe, „Ne daj nas kletvi Vladiko” /Vladiko/, Danilović susreo sa pjesničkom krvoispisnicom Gavrila Principa „Sarajevo, 1914.” gdje slobodar, pjesnik čijoj se ruci pozlatilo pjeva: „Ko hoće da živi nek mre,/ Ko hoće da mre nek živi”. A ono majčino oko sa početka knjige vidi u istoimenoj pjesmi kako će nestati svijeta, cvijeta, vatre, sreće - svega osim bola koji u komade pokida naše nerve, traje, boli i živi svoj kraj, „svršetak u ž od života” /Ž/. A ko nije imao „svoga leda” nikada i neće poželjeti da studeni nestane, a Danilovićeva studen izbija iz mnogih stihova – kaže Đurić.
Među pjesničkim knjigama, dodaje on, skoro da nema pjesme u kojoj se nekom i nečemu ne molimo, najčešće Gospodu da nam usliši želju, ali u pjesmi Bogojavljanje nje se Danilović odrekao.
– No, ako se nje odrekao nije zaboravio kako je letio ne baš vičan letu, kako je leteći stizao do istoka, kako je prelijetao „knjigu starostavnu” i kako u tim podnebesima prolijeće i „riječ po koja”. Često se desi, zašto ne reći najčešće, pjesniku da zaplače i to manje boli, ali Danilovićeve suze su u očima žene koju voli, zato se i uzdiže da joj se dopadne. I ne žali da u gradu porušenih želja bude unesen s ranama Ahileja. Jer pjesnik ne priznaje bol koji liječi, već boluje, kako pjeva, „davne razgovore”. A možda se u toj emotivnoj uzaludnosti Danilović pokušava dijelom skriti, jer ljubav je još drvo koje za tren „sevne u drvce”. Pa ljubav i jeste tren, bljesak u nastajanju, ali i zakletva da sa gubilišta nikada neće zapjevati „i ništa, ništa” – rekao je Đurić.
Čini se, navodi Đurić, da je pri kraju čitanja knjige, onih pjesama koje ispisuje sve ljepote i grijehe ljubavi, zastao upitan.
– Da li je pjesnik do te mjere smio bio iskren? Jer, to što se kaže pjesmi ne smije i ljubavi. Danilović jeste. Htjelo mu se. „Jesi/ I neka si” – zaključio je Đurić.