Gitarista Zoran Anić i bandoneonista Aleksandar Nikolić, koji čine duet Guitaneon, svojim nastupom nastavili su muzički niz Podgoričkog kulturnog ljeta. Publici su se u vreloj podgoričkoj noći predstavili vrelim latino ritmovima Argentine i Brazila, ali i ritmovima Balkana. Bazu repertoara činio je tango, kao i milonga, što je ovdašnje plesače tanga, povuklo da pred kraj koncerta zaplešu uz njihovo muziciranje. I dok su neki plesali, ostatak publike ispred Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” slušao je i uživao u njihovom izvođenju djela K. Gardela, K. Buona, R. Borgetija, H. Vilja – Lobosa, S. Maćada, A. Pjacole i A. Nikolića. Naravno, na bis čuveni Pjacolin „Liber tango”. Ovaj duet, iako postoji od 2002. godine, prvi put nastupa u Podgorici.
Kako je tokom nastupa istakao Nikolić, inače osnivač jednog od trenutno najboljih evropskih tango sastava - „Beltango”, koji iza sebe ima niz nastupa širom svijeta, a posebno izdvaja one u Argentini, kombinacija naših i latino ritmova je u neku ruku prirodan spoj. Latinoamerikanci kažu, dodaje on, da i Balkanci imaju istu dozu ludila kao i oni.
- Niz godina sviram tango, i tokom vremena dobio sam želju da i tangu nešto uzvratim, da mu dam nešto naše. Tango je inače spreman na razna koketiranja i kombinovanje sa drugim muzičkim pravcima. Mislim da se naša balkanska emocija lijepo složila s tangom. A, ovaj projekat sa kolegom Anićem, želja je da se zvuk gitare i bandoneona predstavi publici, na sceni, sa njihovim autentičnim zvukom – kaže Nikolić.
Gitarista dodaje da bi ovaj koncert imao dodatni kvalitet da je održan u zatvorenom prostoru, jer bi tada autentična boja zvuka oba instrumenta još više došla do izražaja. Naravno, 21. vijek ima i svojih prednosti, dodaje Anić, objašnjavajući da se gitara zahvaljujući pojačalima uspijeva „izboriti” sa snagom zvuka bandoneona. U tome mu, dodaje on, pomaže i činjenica da je kao klasičar često nastupao sa velikim orkestrima.
- Pokušavamo da uskladimo specifične boje bandoneona i gitare, i tako dobijamo potpuno nove kompozicije koje podražavaju ono što mislimo i osjećamo – kaže Anić. Gitarista ističe i da mu je ovaj vid muziciranja odličan „ventil za pražnjenje od zasićenja klasikom”.
- Jednostavno dođe do zamora materijala, i ovo je neka vrsta ventila, ali, koja u suštini više puni nego što prazni moju energiju. Jako mi prija da sviram sa Nikolićem – kaže Anić.
Klasično obrazovanje, dodaje Nikolić, inače profesor harmonike, istovremeno pomaže i odmaže, kada je u pitanju tango muzika. Kako kaže, bandoneon se u Argentini doživljava kao narodni instrument, i tamošnji bandoneonisti počinju da ga sviraju od malih nogu. Samim tim su u prednosti u odnosu na Evropljane.
- U Evropi uglavnom bandoneon sviraju Argentinci „na privremenom radu”. No, meni prija da se s njima „borim”, jer ja mogu da im pariram sa balkanskim šlifom, koji oni vole da čuju, ali ne umiju da prenesu. Zato mislim da će ta neka balkango avantura potrajati – kaže Nikolić, na čije kompozicije „Balkango” i „Valsisito viejo” je publika odlično reagovala.Ž.J.
Tango nema granice
Nikolić je veoma ponosan na činjenicu da je njegov kvintet „Beltango” u Beogradu prije 11 godina počeo Beogradski tango festival.
- Razvijamo tango scenu u Beogradu, i srećni smo što su se pojavili neki mladi ljudi, od kojih su neki i Crnogorci, koji su tango sjeme donijeli ovdje i započeli jedan lijepi ljetni tango kamp u Kolašinu, gdje dolaze ljudi iz cijele Evrope. Tango nema granice. Mene je odveo već u preko 30 zemalja. Recimo, svirao sam tango čak u operi u Vijetnamu. Mi smo možda na Balkanu malo zakasnili, ali, za pravu ljubav nikad nije kasno – kaže Nikolić, dodajući da bi volio da u Podgorici nastupi i sa kvintetom „Beltango”.