Jubilej književnih susreta „Pjesnička riječ na izvoru Pive”, koji su nastali 1970. godine kao „jugoslovenski”, svakako je jedan od najvećih književnih i kulturnih događaja druge polovine 20. vijeka i danas. Ovi susreti imali su i imaju i međunarodni karakter, podsjeća idejni tvorac pjesnik Kosta Radović.
– Bilo je to veliko iznenađenje utemeljiti, koncepcijski utvrditi, razviti takvu književnu manifestaciju u bespuću, kakva je bila tada Piva, sa ledine, bez budžeta.
Ovo književno čudo otvorilo je kapije najvećim pjesnicima i književnim kritičarima ondašnje Jugoslavije, i ti najveći upravo su željeli da dođu na izvor rijeke Pive, kod starog manastira, u prirodni iskon tišine i ljepotu, prije potopa prirode, istorijskih spomenika, građevina, mostova i domova – kaže Radović.
Susreti su nastali iz njegove pobune protiv, kako kaže, apsurda koji se naziva – potop svega što je bilo u Župi Pivi.
– Lomio sam se između tog apsurda, tragedije, pio sam, naginjao smrti, dok mi nije sazrela ideja: na izvoru rijeke početi pjesničke večeri prije nego rijeku zarobe tehnokrate i birokrate. Iskoristio sam početak gradnje brane u Mratinju i seobu drevnog Pivskog manastira kao potporu publike. U trenutku, pred potop, 1975. i 1976. bilo je 5.000 hiljada slušalaca, a na prvoj večeri 2.000 slušalaca. Takav pjesnički uzlet dotad nije pamtila ni Jugoslavija, ni Crna Gora, ni Evropa – kaže Radović.
Organizatori su iskoristili tehničko - organizacione mogućnosti Međurepubličke kulturno - prosvjetne zajednice iz Pljevalja, jer Piva tada, kaže Radović, nije imala ni mikrofon, ni harmoniku, ni voditelja.
– Bio sam u početku sve, pa i voditelj i domaćin, ali i mag za organizaciju i rad bez improvizacije. Na susrete u Pivi nije mogao doći bilo ko! Bivao sam i na udaru ideologije i birokratije lokalne, držali su se partijski sastanci da me onemoguće jer nijesam „pitao Komitet” ali kad se pojavio prst publike i pisaca iz cijele zemlje i odjek susreta postalo čudo – sve se ućutalo, a tom trendu podršku su dali i pojedini političari svjesni vrijednosti ove književne pojave, naročito Veljko Milatović, koji nije glasao za potop Pive – prisjeća se Radović.
Na Pivi su govorili poeziju najveći pjesnici onog doba: Desanka Maksimović, Stevan Raičković, Vasko Popa, Mika Antić, Dragomir Brajković, Blažo Koneski, Vesna Parun, Tomaš Šalamun, svi najznačajniji pjesnici iz Crne Gore... Redovno smo organizovali simpozijume o velikim piscima. Meši Selimoviću, Branku Ćopiću, Mihailu Laliću, Radovanu Zogoviću, Oskaru Daviču. Velikim piscima organizovali smo portrete – ispričao je Kosta Radović.
On se prisjeća da je uvijek atmosfera bila veličanstvena i prisna sa publikom i sa narodom iz pivskih sela: Goranska, Pišča, Brezana, Miloševića, Seljana...
– Sjećam se mnogih vragolija veselih pjesnika Branislava Petrovića, Spasoja Blagojevića, Miroslava Antića, Miroslava Đurovića... Bilo je veselo, a sad je meni mnogo tužno: nema rijeke, generacije pomrle, susreti akademizovani, ali jubilej je istorija.
Ž.J.
Naivno odbio Trinaestojulsku nagradu
– Kulturno - prosvjetna zajednica Crne Gore bila je najznačajnija institucija kulture prije formiranja Ministarstva kulture, imali smo oko 60 kulturno-umjetničkih i naučnih društava u njenom sastavu, razvijali velike manifestacije, programe u Jugoslaviji i međunarodnoj saradnji. Na primjer, dva programa u Kraljevu (1983-1986) (na groblju strijeljanih 6.000 patriota od njemačkih fašista). Kao sekretar te Zajednice intenzivno sam radio sa velikim brojem saradnika na realizaciji programa, koje je u toku oktobarskih svečanosti, prenosila sva jugoslavenska televizija – direktno. Napisao sam i scenario za taj program, a drugi scenario za istu manifestaciju napisali smo Radojica Bošković i ja. U Podgorici (ondašnjem Titogradu), gledali su se ti programi masovno kao neka važna fudbalska utakmica, pucalo se i pjevalo. Zbog tih programa bio sam predložen za Trinaestojulsku nagradu. Naivno sam je odbio.