Društvo crnogorsko-ruskog prijateljstva „Sveti Georgije” iz Nikšića, preksinoć je povodom jubileja - 100 godina od Mojkovačke bitke, organizovalo umjetničko veče. Blagosloveći skup otac Dragan Krušić je naglasio da više od 2.000 godina sa vitlejemskih polja odzvanja poruka Bogomladenca Hrista: „Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja”, te da nas je upravo taj mir sabrao da jednomisliju, bratskom ljubavi i dobroj volji evociramo uspomene na mojkovačke vitezove i junake koji su takođe u blage božićne dane, ali 1916, stali na branik otadžbine, za odbranu roda, za spas Srpstva.
– Junaci slavne mojkovačke epopeje su potvrdili svojom mučeničkom krvlju neraskidivo duhovno jedinstvo Crne Gore i Srbije, jednog istog svetosavskog, srpskog naroda. Zato je i Sv. vladika Nikolaj rekao: „da nije bilo Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni vaskrsa na Kajmakčalanu”. A bard epske poezije hadži Radovan Bećirović „iz vaše će krvi kroz vremena sinut zora južnijeh Slovena”, kazao je otac Dragan.
Urednik tribine i sabranja Janko Jelić, profesor srpskog jezika i književnosti, kazao je da „nažalost, imamo veliki problem kada se osvrnemo na našu istoriju, jer se teško mirimo sa njom”.
– Reklo bi se da su nam preci ostavili previše amaneta, odgovornosti, svijesti o njihovim podvizima. U čovjekovoj prirodi je da teži, da bude bolji od svog prethodnika. Ali, kako mi možemo biti bolji od vitezova sa Kosova ili sa Mojkovca. Teško. Ali, zato smo valjda i rođeni, da bi viteštvo i žrtva tih vitezova imali smisla. Da bismo bili njihova djeca, i potvrda da žrtva donosi vaskrsenje. Onaj ko nije spreman da prihvati takvu ulogu omrznuo je svoje pretke, pomračio je sopstveno znanje i pamćenje, okrenuo je stvari naopako. Umjesto da bude dostojan onoga što su mu djedovi ostavili, on je odlučio da mijenja djedove. Umjesto da pamti pretke, on je odlučio da im se osveti. I upravo zato danas imamo situaciju da se najviše magle, neznanja i relativizacije navlači na događaje koji nam i nijesu tako istorijski daleki. Među takvim događajima posebno mjesto zauzela je Mojkovačka bitka – zaključio je Jelić.
Prof. dr Budimir Aleksić je rekao da istorijski događaji, poput Mojkovačke bitke obavezuju da se osvrnemo i razmotrimo njihovu pojavu i značaj u nacionalnoj istoriji, kulturi i literaturi.
– Ovog Božića navršilo se 100 godina od boja na Mojkovcu, koji je predstavljao kulminaciju dvoipomjesečnih operacija crnogorske vojske čiji je osnovni zadatak bio objezbjeđenje slobodne odstupnice srpskoj vojsci preko Crne Gore za Skadar. Nakon sarajevskog atentata, 28. juna 1914. godine, otvorena je sezona lova na Srbe u Austro-ugarskoj monarhiji. Odmazde nad nedužnim srpskim življem u Bosni i Hercegovini najbrutalnije su vršili bosanski muslimani i rimokatolici. To je izazvalo velike reakcije u Crnoj Gori koja se nije tada rukovodila partikularističkim interesima već je stopostotno bila na pozicijama srpske ideologije. Tako je Narodna skupština Crne Gore 19. jula 1914. godine, jednodušno zatražila od vlade da Austro- ugarskoj objavi rat...– kazao je, između ostalog, Aleksić.
On je dodao da je Mojkovačka bitka od onih događaja u slavnoj istoriji srpskog naroda sa prostora današnje Crne Gore, koja najdosljednije oslikava njegovu visoku patriotsku, slobodarsku i etičko – političku svijest.
– Odlučnost junaka Mojkovačke bitke da uđu u borbu sa daleko nadmoćnijim neprijateljem, predstavlja izraz bratske samožrtvene ljubavi zasnovane na Jevanđelju i podstaknute podvigom kosovskih junaka. Toga je bio svjestan i Radovan Bećirović, autor slavne pjesme o ovom boju u kojoj serdar Janko Vukotić, zaklinje svoje borce Miloševim mačem, Kosovom i Vidovdanom – kazao je Aleksić.
U programu su učestvovali pjesnici mr Slobodan Čurović i Božo Đuranović, kao i glumac Gojko Burzanović i Spasoje Tomić, koji je okupljene okrijepio riječima kralja Nikole i srpski guslar Slavko Goranović.
L.N.
Neizbrisiv trag
Janko Jelić je naglasio da istorijske događaje možemo posmatrati iz mnogo uglova, ali su bitna tri momenta.
- Prvi je vezan za činjenice, istorijski kontekst i uslove u kojima se neki događaj desio. Drugi momenat se odnosi na direktne posljedice koje je taj događaj izazvao i treći, čini mi se najvažniji momenat za nas, jeste onaj koji se odnosi na istorijsko i trajno vrednovanje događaja, na onaj trag koji je neizbrisiv dok traje jedan narod. To je ona ista dominantna crta, koja se uvijek pominje i koja gradi identitet jednog naroda, a bez koje se ne može biti ono što jesmo. Boj na Mojkovcu je upravo onaj koji je ostavio obaveznu i obavezujuću crtu karaktera jednog naroda. Ako nema te crte na našem karakteru, onda mi nijesmo ljudi. Na moju veliku sreću, nekako sam siguran da se plotun i odjek boja sa Mojkovca i danas čuje u našim ušima. Kako god nam bilo taj zvuk nas podsjeća da nijesmo nikogovina i da nešto valjamo. Dok god ga čujemo i dok se sjećamo vitezova sa Mojkovca, naših djedova, nas ima. Zato večeras kažemo da nijesmo gluvi za taj zvuk – za viteške poklike, za podvige i stradanja, kazao je Jelić.