Knjiga „Nevesele priče” Radovana M. Karadžića, jednog od istaknutijih proznih stvaralaca, promovisana je na tribini ,,Riječ” Udruženja književnika Crne Gore u Podgorici.
- „No moj sine, uzapti jezik, jer je riječ posiječ, ako misliš da se zaputiš putima kojima srećni ne hode”, savjet je koji nam daje Radovan Markov Karadžić posredstvom jednog od svojih junaka Peja Radova sinu Gojku, savjet koga se ni sam pisac nije mogao držati. Putima kojima srećni ne hode zaputio se pjesnik i romanopisac, zavičajni hroničar i bilježnik prećutanih i zatravljenih grobnih mjesta, bratskih dioba u lančanom tragičnom nizu nacionalnog udesa – kazala je pjesnikinja Milica Kralj, urednica tribine ,,Riječ”. Ona je dodala da Karadžić priča kolektivnu, našu, nikad do kraja ispričanu priču o tragediji pojedinca koja za sobom vuče i ostale, o tragediji koja se kao narodna pjesma prenosi s koljena na koljeno kroz svevrijeme i u jednom konačnom obliku postaje ,,svetragedija pojedinca u vremenu”.
- Autor kroz 33 priče, nimalo slučajna je ova brojka, pripovijeda o jedinstvenom tematskom krugu kroz koji se kreću njegovi likovi, o vremenu tragizma koje se nikada ne završava i nikad ne prestaje, o junacima koji su se iz jedne široke istorijske perspektive obreli u durmitorskom prostoru, u Drobnjacima – kazala je Kralj. Radovan M. Karadžić rođen je 1935. godine u Petnjici kod Šavnika. Studije Jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika studirao je u Sarajevu i Zagrebu. Dugo je radio kao profesor. Objavio je zbirke pjesama: ,,Vreme crnih marama”, „Trunje u očima”, „Dubač”; zbirke pripovjedaka: ,,Patnje moje tetke Despine”, „Vrhovi čežnje”, „Vilinska gora”; romane: ,,Na krstu Šavnici”, „Trebješki krug”, „Gatka o velikoj žudnji”, prozu „Obala bez povratka”. Piše esejistiku i novinarske tekstove.
- Danas, u savremenom dobu, teško je pisati vesele priče. Možda je moguće, ali samo na estradi, a što se tiče životne zbilje, stanja duha danas, da li iko može napisati veselu knjigu? I ako je napiše ona je lažna. Ovaj svijet je velika patnja. Pogledajte kakav je haos nastao po svijetu, skitnja, stradanje, smrt djece... Stotine djece koja se dave po morima. Koji bi um imao toliko snage da napiše jednu veselu knjigu koja bi odgovarala stanju duha? Svijet je ranjen, pun bola – kazao je Karadžić za ,,Dan”. On je dodao da je danas teško razdvojiti estradu od umjetnosti, tačnije književnosti.
- Pogledajte brojne klanove za nagrade, klanove naručene kritike, marketinške klanove... Neke knjige preko noći postaju najprodavanije. Dešava se da veliki pisac ne može da proda 500 primjeraka, dok neko tamo sporedan proda desetine hiljada i zaradi milione – kazao je Karadžić. Priče i fragmente iz priča čitao je sam autor.
A.Ć.
Ispisao zavičajnu hroniku
- Pišući o zbivanjima u zavičaju, otkrivajući nam nelijepo lice, otkrivajući nam potresne sudbine svojih junaka, opisujući stanja u kome su se našli, Karadžić je na široku književnu scenu, uveo i još jednog svog junaka, a to je Durmitor, Šavnik, Petnjica. Pridružio se velikoj grupi srpskih pisaca počev od Bore Stankovića, Stevana Sremca, Matavulja, Kočića, pa do savremenih pisaca koji ispisuju zavičajnu hroniku univerzalnog značenja – kazala je Milica Kralj.
)){kind=small}
