Dr Svetozar Savić javnosti je poznat kao ,,doktor vina”, ali i kao izuzetan književnik koji je romanom ,,Vajar” osvojio brojnu ozbiljnu čitalačku publiku. Autor je brojnih naučnih i stručnih radova, naučnih monografija, učesnik brojnih projekata u zemlji i inostranstvu, ali i ostvaren i priznat književnik. O svom umjetničkom i naučnom radu, spoju ta dva životna poziva, istinskim vrijednostima, Savić govori za ,,Dan”.
● Koliko nauke ima u Vašoj umjetnosti, a koliko umjetnosti u Vašoj nauci?
- Stručne knjige koje su prevedene na engleski i ruski jezik stekle su određenu popularnost zato što sam pokušao da književni jezik uvedem u nauku. Dakle, ne na način da to banalizujem, naravno, već da približim čitaocima. Ako bih vam sada govorio o fotosintezi vjerovatno biste to ignorisali, ne biste ni gledali, ali ako vam kažem da je biljka statična meta koju svakodnevno napada hiljade i hiljade faktora, Vi onda možete sebe da zamislite kako stojite 24 časa na suncu, kiši, vjetru i pored svega toga uspijete da proizvedete grožđe i dobro vino. E, na taj način sam pokušao da to uradim i čini mi se da je to prikladno. Međutim, sve zavisi i od teme. Obrnuto, smatram da je svaki roman veliko istraživanje, samo bez eksplicitnih dokaza kao u nauci. Lično bih za svaki roman koji stručnjaci proglase dobrim davao počasni doktorat. To je veliko istraživanje i iziskuje veliki i ozbiljan rad.
● Da li smatrate da će vas zapamtiti kao naučnika ili kao umjetnika?
-Uvijek smatram da je bolje stvoriti jednu dobru knjigu, muzički komad, predstavu, jer ako kupite stan, on će se prodati za 50 godina, ili će se srušiti, ili će ga prokackati Vaš sin ili moja kćerka. Postoje djela koja mogu da ostanu. Ne kažem da će moja ostati, ali onog trenutka kada neki istraživač otvori moj roman, ja oživim. Sve ostale materijalne stvari su propadljive, i knjiga, ali je lijepo što i danas možemo da čitamo Sokrata. On je vječit. Svakim čitanjem ti ljudi žive. I Tagora se u jednoj poemi obraća budućem čitaocu. To je poruka za budućnost.
● Kažete da se romanu ,,Vajar” ni jednog trenutka nijeste vratili od momenta kada ste ga predali u štampu. Da li ste se vraćali ranijim djelima?
- Ni jednom. Ništa ne čitam, već ostavljam. To je strašno težak posao koji morate da volite da bi mogli da radite. To je kao porođaj, prosto nešto što morate odbaciti od sebe. Nikada se ne vraćem napisanim djelima jer pomislim da će se, ako ih otvorim, javiti osjećaj za prepravljanjem. Ne mogu to da gledam, a naročito jer sam duhovno i fizički iscrpljen. Postajem autističan i ne uspijevam da napravim distancu koja je vrlo važna da bih mogao da budem kritičan. Ja sam u djelu i ne mogu to da radim. Osjećam se kao u jednom bazenu u kom ne znam gdje da plivam. Meni je potreban dobar kritičar, a toga nema dovoljno u Crnoj Gori.
● Šta čitate?
- Često u šali kažem da čitam nobelovce i ninovce. Oni su mi nekako najsigurniji, mada i tu može da bude propusta, naročito među ninovcima. Ipak, to je neki garant za kvalitet. Sem njih čitam Marka Aurelija, Seneku, Sartra, Vitolda Gombroviča. Gombroviča bih svima preporučio, on mi je jedan od omiljenih, njegov ,,Dnevnik” je savršen.
● Prozni ste pisac, a da li nekada pišete poeziju?
-Poeziju pišem intimno, ali to ne bih nikada štampao ili objavio jer su poete za mene vrh umjetnosti i smatram da ne mogu to doseći. To je žiža književnosti. Moj omiljeni pjesnik je Karl Sandberg. On je naprosto genije.
A.ĆUKOVIĆ
U nauci ograničen stvarnošću
● Šta Vas je ,,natjeralo” da krenete i književnim putem?
- Nauka o vinu me stimulisala da odem i putem lijepe književnosti. Nauka mi je, rekao bih, pomogla da se usredsredim na lijepu književnost, odnosno na pisanje. Razlika je u tome što sam u nauci ograničen stvarnošću, a u umjetnosti tog ograničenja nema. Umjetnici su uvijek bili ispred naučnika – kazao je Savić.