U izdanju CID-a (Biblioteka posebna izdanja) izašla je nova knjiga poezije Ilije Lakušića, jednog od najvećih savremenih crnogorskih pjesnika, „Manastirski sinovi”, uz odlike prave pjesničke zbirke, koja u aktuelnoj hiperprodukciji knjiga predstavlja obrazac istinskog nadahnuća i visokih pjesničkih dometa. Osnovni utisak, koji se nameće tokom čitanja ovog poetskog ostvarenja – bilježi Prof. dr Dragan Koprivica – kao spoja izabranih stihova „o dva Petra”, o Petru Prvom i Njegošu, i najvećim dijelom novih pjesama, rezultira osjećajem da je knjiga nastala kao rezultat sinteze bogatog pjesničkog iskustva, osvjedočenog talenta i velikog zanatskog umijeća.
– Kao, inače, laureat najviše državne i drugih nagrada za književnost, Lakušić se odlučio da perom iskusnog znalca poezije pristupi obradi krucijalnih tema i motiva ljudskog postanja i trajanja. Na poetski nadahnut način je „ispričao” istoriju Crne Gore, vodeći pjesnički dijalog, i monolog, s našim najvišim duhovnim ocima i mudracima. Nepretenciozno je prozborio „šta je Njegoš htio da kaže” tragajući za crtama duhovnosti Vladike i Pjesnika, i za arhetipskim bićem našeg etnosa, u čemu su zapretani naše kolektivno pamćenje i pohranjeni nacionalni refreni – zapisao je Koprivica u osvrtu na „Manastirske sinove”.
On dodaje da je Lakušić ispunio zadatak nesumnjivo dostojan najzrelijih godina stvaralaštva, koji je pokazujući kako se, svodeći neke pjesničke i životne račune i krugove, može pretežno u tzv. bijelom, slobodnom stihu, u žanru narativne poezije, saopštiti opoetizovana istorija svog naroda.
– Zato u središtu zbirke i blista pjesnikova fascinacija Njegošem i Petrom Prvim, kao nosiocima naše duhovne vertikale, oličenjima filozofije življenja na crnogorskom kršu, ili na bilo kojem drugom duhovnom meridijanu. Autor se na promišljen način često i poziva na krucijalne stihove velikog pjesnika i vladike kao na polazišne tačke, kako bi od njih krenuo svojim poetskim putevima. Time je napravio hrabar pjesnički gest u nastojanju da prozbori u ime ovih velikana, ispuni svoj pjesnički zavjet i dug prema Njegošu, Petru Prvom, Danilu, Vasiliju, Savi, Simi Milutinoviću, i prema našim oazama duhovnosti i pismenosti, manastirima, Lovćenu, Bibliji...– kaže Koprivica. Lakušić pravi uspješan žanrovski spoj koji rezultira autentičnim pjesničkim slikama, ostvaruje sintezu epskih tema, koje lirizuje na sebi svojstven način.
– Zato u svojoj verziji razmišljanja Vladike Rada stvara i stihove: //„Otvore se nebeski trezori, / blagi Bože, pa mi se učini / da se roje moji rukopisi: / tri pernice i tri plaštanice / sipaju mi slovlje i stihovlje.”//
U pjesmi „Teški su moji snovi” Lakušić govori u ime Vuka Mandušića, pjesnički relativizujući Njegoševo pjevanje o svom junaku u „Gorskom vijencu”. Isto čini i u pjesmi „Buđenje Mandušića Vuka”, u kojoj Mandušić čak oponira, „nastoji” da relativizuje Njegoševo pjevanje o njegovom snu. Stoga pjesma dobija formu dijaloga između Vladike Rada i Vuka Mandušića uz egzotičnu atmosferu disputa dvojice velikana kao dvojice običnih ljudi – bilježi Koprivica.
Lakušić u zbirci poetski formuliše i disput između Svetog Petra i Mojsija u dvijema pjesmama po sistemu da se čuje i druga strana.
U pjesmi „Ako će tako biti” pravi briljantan spoj istorije i pjesničkog zanata Vladike Rada, pa u ime svog junaka nadahnuto piše: //Ako će tako biti, / ako providiš da će se / moji stihovi niz brda kotrljati, / da će ih čitati i nogama citirati, / psovati moju muku i moju borbu, / da će se krvnik u šaku kikotati,/ onda mi nije žao što sam / toliko bolan i što će / moja duša, brzijeh dana, / lovćenske strane prebirati.//
– U pjesmi, po kojoj je zbirka i dobila naslov, „Manastirski sinovi”, Lakušić čitaocu prefinjeno razotkriva osnovnu poruku, i o kojem je „manastiru” riječ: //„U ovom nebeskom manastiru / što Crna Gora ga zovu, / moramo se zbijati i zvonima dozivati. // Istovremeno, pjesnik je ponesen i carstvom riječi, gdje se snalazi kao „čuvar jezičkih pečata”, a što predstavlja poseban segment njegovog pjevanja. Riječi su za njega živ, zaseban, cjelovit i paralelni univerzum, u koji on zalazi kao u zemlju obećanu, na svetkovinu duha, namjeran da oživi imenice, udahne život glagolima, zbog čega u zbirci antropomorfizirane riječi žive, pate i raduju se kao ljudi, u znak snažne sugestivnosti. U pjesmi „Sveti magnetizam” pjesnik je posvećenik i saborac riječi, željan njihove animacije i konačnog stupanja u svijet putem njihove materijalizacije, makar dijelile s ljudima i dobro i zlo. Zato i kaže: //„Ako se voda pomene / lako se može desiti / da suša bude pa da se / žeđ pojavi i smrt useli / među riječi, slova, ljude...//– navodi profesor.
O tome kako riječ može biti ubojita, ali i ljekovita, ne samo u prenesenom smislu, Lakušić piše i u pjesmi „Štamparija, vatra i pregovori”.
– Poznata storija o nabavci štamparije na Cetinju i pretapanju olova u metke našla je odraza u stihovima uz suzdržan humor, po kojem su ne samo olovo, nego i suglasnici i samoglasnici, „isporučivani” kroz puščane cijevi neprijatelju. Između ostalog, autor zapaža: //„I tako Petar Petrović, tvorac knjige / i rečenice, pretopi slova u kuršume, / u sitne tablete i moćne antibiotike, / ljekove protiv terora i drugih / boleština...// Iako je Lakušić poznat i kao vrstan aforističar i humorista, humor je u ovoj zbirci fino doziran, i nema ga mnogo, te humoristički pogled na stvarnost biva prisutan u manjem broju pjesama („Partija biljara”, „Žabe” i „Jeste li znali Mrđena Nesretnikovića”) – kaže Koprivica.
U pjesmi originalnog naslova „Škola visoke ćirilice” pjesnik iznosi svoju viziju Njegoševe opčinjenosti riječima i slovima, suglasnicima i samoglasnicima.
– No, ova pjesma istovremeno predstavlja i apel našeg savremenika pjesnika protiv svih pokušaja poništavanja ćiriličnog pisma, u kojem su kao u vremeplovu zapretani naša istorija i arhetipsko pamćenje. U pjesmama ovog, prvog ciklusa, tematski se izdvajaju prva, „Ime” i „Došla sam da te rodim”, u kojim se poetski komentarišu motivi ljudskog postojanja: //„Saznao sam tako da me majka doji / i da je to ono u čemu postojim. / Nosila me, pritom, velika rijeka, / a ja sam plivao s gutljajem mlijeka.// („Ime”). U pjesmi „Došla sam da te rodim” lik majke je prisutan i nakon smrti lirskog junaka: //„Uredno sam zaveden u knjige mrtvih, / znaš da neće ići sa papirima. / Uzalud, ona me zna kao dijete / i uči me da hodam. Još nudi / mlijeko i nudi kolijevku.... // Takođe, na kraju prvog ciklusa samosvojno stoji posebno uspjela, i biblijskim, mitskim tonovima obojena pjesma „Jagnje” o vječnom sukobu dobra i zla uz žrtvu Božjeg jagnjeta – navodi Koprivica.
U drugom ciklusu Lakušić opjevava spektar lovćenskih toponima, sugerišući da svaki lovćenski kamen nije samo istorija, nego i pjesničko počivalo, uz poetske opaske kako je Lovćen morao da se desi, kao i sve oko njega što se pretočilo u našu istoriju, počev od planine do Lesendra, ali i bilijara na Cetinju.
– A u sljedećem poglavlju, naslovljenom uz igru riječi sa „Male bib lične priče”, nadalje pjesnički propituje istorijske teme i motive uz biblijski eho, opet veličajući postanje knjige kao mikrokosmosa, u kojoj je zapretano sve postojeće. Pjeva i o Đurađu Crnojeviću, Oktoihu, Bibliji, bukvaru... U završnom poglavlju „Kroz bašte” dao je poetsku retrospektivu književnih tema i motiva, uz svoj obol ruskim refrenima o Dostojevskom, Tolstoju, Rusiji, Staljinu, i time zaokružio zbirku, u kojoj svako poglavlje vrijedi zasebne knjige poezije. Knjiga u cjelini nosi pečate autorove kreativne fascinacije likom Vladike i pjesnika, što predstavlja poetsku šifru za njeno učitavanje. Pritom su neki izdvojeni Njegoševi stihovi, u funkciji spiritus movensa, kod autora „Manastirskih sinova” budili trenutke produženog nadahnuća i rezultirali složenim poetskim i filozofskim značenjima i suočavanjima s prošlim i sadašnjim – zaključuje Koprivica. R.K.