Teatarske kuće širom svijeta danas obilježavaju Svjetski dan pozorišta, koji je ustanovljen 1962. godine, na dan kada je otvoren Teatar nacija u Parizu.
Svjetski dan pozorišta je prilika za pozorišne profesionalce da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koje proizilazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno, to je i prilika za podsjećanje na doprinos pozorišne umjetnosti u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu.
Svake godine 27. marta pozorišta u svijetu, nacionalni centri Međunarodnog pozorišnog instituta i čitava međunarodna pozorišna zajednica, organizuju razne pozorišne manifestacije, od kojih je najvažnija tradicionalna međunarodna poruka koju, na poziv ITI-ja, piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda. Poruka se prevodi na više od 20 jezika, čita pred desetinama hiljada gledalaca u pozorištima, štampa i emituje u stotinama novina, časopisa, radio i televizijskim stanica na svim kontinentima.
Prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto 1962. Ove godine poruku je napisala francuska filmska i pozorišna glumica Izabel Iper.
– Pozorište se uvijek, iznova diže iz pepela. Ono je tek konvencija koju neumorno valja razbijati. Samo tako može opstati. Pozorište ima obilan život koji prkosi prostoru i vremenu, najsavremeniji komadi napajaju se prošlim stoljećima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad ih iznova postavljamo. Svjetski dan pozorišta svakako nije običan dan u našoj svakodnevici. On oživljava ogroman prostor – vrijeme...
U ovu Uneskovu dvoranu nisam stigla sama, sa mnom su i svi oni likovi koje sam utjelovila na sceni, uloge koje nam se čini da napuštamo kad je sve gotovo, no koje u nama vode tajni život, spremne poboljšati ili uništiti uloge koje će ih naslijediti: Fedra, Araminta, Orlando, Heda Gabler, Markiza de Merteuil, Blanš Du Boa… Pratnja su mi i svi oni likovi koji su mi se svidjeli, kojima sam aplaudirala kao publika. Tako pripadam cijelome svijetu. Grkinja sam, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Persijka, Rimljanka, Japanka, Marsejka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Korejka, Njemica, Austrijanka, Engleskinja... To je baš prava mondijalizacija – zapisala je, između ostalog, u svojoj poruci Izabel Iper.
Ona je podsjetilada je 1964, povodom dana pozorišta, Lorens Olivije objavio da je, nakon više od jednog stoljeća borbe, u Engleskoj konačno osnovano nacionalno pozorište, vjerujući da Šakspir pripada svima na svijetu.
– Bilo mi je drago čuti da je autor prve poruke povodom Svjetskog dana pozorišta, 1962. godine, bio Kokto, baš prikladno, budući da je on, zar ne, preduzeo „put oko svijeta za 80 dana”. Ja sam na drugačiji način obišla svijet, kroz 80 predstava ili 80 filmova. Navodim i filmove jer za mene nema razlike između glume u pozorištu i glume u filmu, i svaki put kad to kažem izazovem čuđenje, ali tako je, istina je. Nikakve razlike – zapisala je Iper.
Ona je dodala da je samo jedna od brojnih osoba zaslužnih što pozorište.
– To je na neki način i naš zadatak. I naša potreba, da tako kažem: nismo mi zaslužni za to što sam u 55 godina osma žena pozvana da prenese poruku; na kraju krajeva i ne znam je li riječ „poruka” prikladna. Kad moji prethodnici (muški rod se nameće!) govore o pozorištu, oni govore o mašti, slobodi, porijeklu, prizivaju u sjećanje multikulturalnost, ljepotu, pitanja bez odgovora… Budući da se nalazim u Parizu neposredno pred predsjedničke izbore, predlažem onima koji su skloni preuzeti vlast da vode računa o nezamislivim prednostima koje nosi pozorište. Samo bez hajke! Pozorište za mene predstavlja onog drugog, ono je dijalog, odsutnost mržnje. Prijateljstvo među narodima, nisam sigurna što ono podrazumijeva, ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo publike i glumaca, u jedinstvo svih onih koje pozorište spaja, onih koji ga pišu, koji ga prevode, onih koji ga rasvjetljavaju, oblače, dekorišu, onih koji ga izvode, koji ga čine, koji u njega odlaze. Pozorište nas štiti, pruža nam zaklon… Mislim i da nas voli… onoliko koliko mi volimo njega… Sjećam se jednog reditelja stare škole koji bi svako veče prije podizanja zavjese, iza kulisa, odrešitim tonom rekao: „Mjesta za pozorište!” – zaključila je slavna glumica.
S.Ć.
U Zetskom domu igra „Leptir”
Povodom obilježavanja 27. marta na sceni Kraljevskog pozorišta „Zetski dom” na Cetinju, večeras u 20 sati biće izvedena predstava „Leptir” koju je po tekstu Aleksandra Radunovića režirao Andraš Urban.
Riječ je o drami koja beskompromisno dekonstruiše pojam porodice i govori o nedostacima morala, ljubavi, posvećenosti, razumijevanja...
– Čovjek, unutar sopstvene nesposobnosti da se obračuna sa tradicionalnim pristupom društvu, nije u stanju da postane adekvatno “ja”, autentično lice osnovne zajednice, da prihvati onog drugog, s kojim treba da čini onu prvobitnu ćeliju društva, koja svakako nije namijenjena za destrukciju već za stvaranje. Želimo se roditi, ponovo i ponovo. Ta želja, ipak se artikuliše u tom naboju rušenja svega onog ljudskog, koji inače ocjenjujemo pozitivno, kao osnovne vrijednosti čovjekovog postojanja. Rodimo se za svaku scenu. A rađa se i zlo sa nama, unutar materice društva. Odgovoran je uvijek onaj drugi, i taj mora da strada – rekao je reditelj Urban.
U predstavi igraju Ana Vujošević, Srđan Grahovac i Dejan Ivanić. Dramaturgiju potpisuje Rajko Radulović, kostimografiju Lina Leković, a muziku Aleksandar Radunović.
„Učene žene” i čitanje poruke
Na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta u 20 sati biće izvedena predstava „Učene žene” Žana Batista Poklena Molijera, u režiji Jagoša Markovića. Prije početka predstave, poruku Izabel Iper pročitaće glumica Crnogorskog narodnog pozorišta Andrea Mugoša.