U vrijeme kad ovaj naš dio svijeta mladi napuštaju pa, skoro bi se reklo, „glavom bez obzira odlaze iz zavičaja”, slučaj Luke Kortine izaziva čuđenje. Naime, ovaj italijanski reditelj na preporuku Paola Mađelija preselio se u Makedoniju da bi u Skoplju studirao režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti kod Slobodana Unkovskog. Prije režije u Skoplju završio je studije srednjovjekovne književnosti i pozorišta na Firentinskom univerzitetu i radio je sa Mađelijem u teatru „Metastasio” u Pratu.
Kortina, koji je upravo stavio tačku na dvomjesečni rad na predstavi „Mamu mu … ko je prvi počeo” Dejana Dukovskog, našoj publici se prvi put predstavio prije tri godine kada je režirao „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja” Ive Brešana, veoma uspješnim komadom koji je i dalje na repertoaru CNP-a. Ovaj pozorišni nomad, koji je radio na scenama od svog rodnog Prata, Firence, preko Sirakuze, Skoplja, Kumanova, Perma u Rusiji, Sarajeva, Ohrida, Uroševca, do Istanbula, ističe da je Crnogorsko narodno pozorište jedina kuća u kojoj je režirao dva puta, pa kako kaže, gotovo da počinje da osjeća da mu je to drugi dom.
● Izjavili ste da je u Italiji pozorišna režija mrtva?
- Kad sam se uputio na Balkan da studiram, prije 12, 13 godina, na italijanskim umjetničkim akademijama nije bilo odsjeka za režiju. U međuvremenu dogodile su se tri, četiri visokoškolske reforme, jer, ko god dođe na vlast nešto reformiše, pa su možda nešto promijenili. No, kako je rekao veliki italijanski reditelj Masimo Kasti, italijansko pozorište je opersko. I to je naš problem. Dakle, teatar u Italiji na nekin način unaprijed obilježen i kao takav ne smije iznevjeriti očekivanja. Ali, mislim da su životne priče važne.
● Bar iz našeg ugla, Vaša životna priča je baš neobična?
- E, moja životna priča je takva da sam završio na Balkanu, da ovdje radim, i što je još važnije, radim u jednom kulturnom kontekstu, koji možda bolje sagledavam jer nisam rođen ovdje. Jednostavno, život te vodi, a ja ga organizujem po tome kako i gdje radim predstave.
● S obzirom na dešavanja na Balkanu da li ste se u Italiji susretali sa čuđenjem zbog odluke da se vežete za ovaj dio Evrope?
- Naravno, postavljali su mi pitanja, bili znatiželjni... Ali kad su vidjeli šta radim, razumjeli su me.
● Šta Vas je privuklo Balkanu? Ponekad stranci pokazuju velike simpatije za nas, ali se čini da nas ne razumiju...
- To je čudna priča. Interesovao sam se za pozorište kao veoma mlad, još u školi. Sarađivao s mnogim pozorišnim grupama, trupama, kad smo bili mlađi čak smo okupirali i jedno pozorište. No, prije otprilike 14 godina u svoj rodni grad Prat se vratio Paolo Mađeli, da režira jednu predstavu. Uz predstavu držao je i radionicu, u koju sam upao sasvim slučajno. Kad je pitao ko bi htio u režiji da se oproba ja sam se javio, mada mi to do tada nije padalo na pamet. On me je posavjetovao da ako hoću da se bavim pozorištem, i to režijom, bježim iz Italije i idem na Baklan, na neku akademiju. Tada sam otkrio da se upravo Unkovski vratio na skopski fakultet iz Amerike. A, za njega smo svi čuli. Tada sam otkrio i da je Aleksandar Popovski na skopskom FDU. Samo četiri mjeseca od susreta sa Mađelijem uputio sam se u Makedoniju.
● Šta Vam se najviše sviđa kod nas Balkanaca?
- Teško je to definisati u samo jednoj riječi. Nekako, ovdje je sve jasno. I dobro i loše. Ovdje stvari izgledaju razumljivo. U pozorištima vlada pozitivno ludilo. Život i teatar ovdje nude mnogo materijala za kreaciju.
● Da li ste ikad razmišljali o filmskoj režiji? Italija ima veliku kinematografiju...
– Nisam protiv Italije, niti se svađam s njom. Ali, moja životna priča je ova, na Balkanu. I nikad se nisam pokajao. To je jednostavno pitanje slobode, ali slobode koja se živi, a ne one o kojoj se samo priča.
● Po tome gdje ste sve radili čini se da ste pozorišni nomad. Ali, gdje se vraćate?
- Ne znam tačno gdje živim, ali plaćam stan u Makedoniji. Putujem dosta, ali moje lične stvari su u Makedoniji. U poslednje vrijeme počinjem sa nekim projektima u Hrvatskoj. Evo, u Crnoj Gori sam uradio već dvije predstave.
● Gdje Vas sad režija zove?
- Idem u Rijeku. Već 3. maja počinju probe za predstavu koju ću režirati u riječkom HNK-a. Znam da ću raditi i u Zagrebu jedan projekat, a onda se u septembru vraćam u Makedoniju, gdje počinjem da radim takođe jedan komad. Dakle, manje-više znam unaprijed gdje ću i šta ću.

S.ĆETKOVIĆ

Raspad evropskih ideala

● Pokazujete skepsu prema ujedinjenoj Evropi i EU. Zašto?
- Pripadam generaciji koja je porasla na ideji o ujedinjenju i zajedništvu Evrope. Upravo je to ona generacija koja od malih nogu zna kakva je ujedinjena Evropa trebala biti, a to nije ono što se dešava sada i poslednjih godina. Prosto, priželjkivalo se ujedinjenje različitih kultura i naroda. Mi smo mislili da je ujedinjena Evropa upravo to. Zato je ta skepsa koju primjećujete u stvari bol za propuštenom šansom. Razumijem da je život u kapitalizmu težak, no, ovo sad što se dešava je raspad ideala.


Kuća je tamo gdje su prijatelji

● Kako teče svakodnevica jednog Italijana na Balkanu, tačnije u Skoplju?
- Nije važno mjesto, važni su ljudi. Kuća mi je tamo gdje su mi prijatelji. Evo, ovi mladi glumci sa kojima sam radio sad su isto jedna moja kuća. Nema veza da li je udaljena jedan ili 600 kilometara. Samo mi je bitno da znam da negdje tamo ima mjesta za mene. To se dešava u Makedoniji, Hrvatskoj, a jedino me je Crna Gora dva puta zvala.