Poslednje književno veče Tribine „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore u ovoj godini, pod nazivom ,,Pjesnička magnovenja”, bilo je posvećeno tumačenju pjesničkog univerzuma, trenucima nadahnuća i sumnji, otkrivanju smisla i besmisla riječi i njihovom izvoru i uviru, iskustvu pisanja i iskustvu čitanja. O elitističkom kultu poezije govorili su pjesnici Miljan Nikolić i Milica Kralj, urednica tribine.
Da poezija i dalje odolijeva svim kanonskim formatima i književno– teorijskim sistemima, fluidna u svom pokretu i plesu, zadajući dovoljno intrige, mišljenja je pjesnik Miljan Nikolić.
– I kad igra rubom naracije, i kada je srećemo u ruhu kolokvijalnog govora, ili u argou uličnog nadgornjavanja s urbanim mitovima lokalnih boja i mirisa, i kao u takvim teškim čizmama kad stepuje na vrućem limenom krovu, poezija, jednako nedokučiva opstaje u svim svojim vidovima pojavnosti – smatra Nikolić.
U izlaganju koje je naslovio ,,Čestica poezije”, navodi da bi Aristotel ponovo ustuknuo u nedoumici, je li tragedija dovoljno visoka poezija za ovdašnji svijet glamura, i koliko je ima u dramskom tekstu, poređanom po matematički odmjerenim rasponima likova u činovima.
– Slučaj poezije prati i to unutarnje, iskonsko osjećanje našeg prisustva u vremenu. Je li moguće odvojiti pitanje čovjeka, poezije i božanstva? Sve religije su pratile tok pjevanja čovjeka podstaknutog duhom stvaranja, pa ako nismo do danas ustanovili koji od religijskih sistema nosi najvjerodostojniji prikaz procesa stvaranja, smisao stvorenog i prirodu tvorca materije i duha svega postojećeg, kako bi smo se onda krajnje mogli odrediti prema poeziji kanonskih i apokrifnih knjiga koje svojim riječima zbore o božanskom u Čovjekovom vidu postojanja? – pita on.
Zašto tumačimo poeziju kao da nam ona sama nije dovoljna; zašto se njoj obraćamo zapitkujući o njenoj prirodi i porijeklu, pita Nikolić.
– Jer je u biću našeg govora da ima ishod i značenje, određenu funkciju u zajednici i svoj oblik, dakle zapreminu, volumen i sadržaj. Stoga, može li se pjevati bez književno– teorijskih referenci, krotiti plamen snagom vizije, a da to ne znači dalje od samog čina i potrebe da se plamen izgovori! Pjesničko stvaranje jeste moguće i potrebno tumačiti onoliko koliko nas ono intrigira, da produžimo i potvrdimo snagu utiska koji nam ostavlja; svjesno čineći sizifovski apsurd djelovanja nad tim što se u sebe urušava svakim našim naporom i dodirom s eteričnim licem teksta – zaključuje Nikolić.
Pjesnikinja Milica Kralj upitala je čemu pitanje o poeziji večeras.
– Da li uopšte ima smisla bilo kakav govor o poeziji u vremenu dominacije i prevlasti virtuelnih svjetova? Sijaset sličnih pitanja na temu „Poezija u vremenu” razmatrano je i razmatra se osobito u kriznim vremenima, a do današnjeg dana ne prestajemo da čujemo i zagluhnuti krik onog pitanja Teodora Adorna ,,ima li smisla pisati poeziju posle Aušvica?” I posle Aušvica, i posle grdnih apokaliptičnih dešavanja, i u decenijama novog milenijuma, nakon svih strahota koje uživo pratimo, pjesnici pišu – samim tvoračkim činom nude (moguće) odgovore na pitanja o smislu i besmislu Poezije. Kako se do dana današnjeg preslikavaju i produžavaju u još tragičnijem vidu poražavajući oblici razaranja svih znanih svjetova, a i posle Aušvica, grade se još razornija i monstruoznija zdanja logorologije, dok onaj zapis na vratima Aušvica postaje upečatljiviji i vidiljiviji, a glasi „onima koji ulaze zabranjeno je da plaču”– dimenzija umnoženog Zla, postaje i svjedočanstvo i biljeg i žig na licu svijeta i na licu vremena koje ga je i stvorilo. I iz tog paklenog grotla čuje se glas pjesnika: jedak, oštar, silovit, brutalan, umilan, sladak, melodičan, raspjevan, stišan, sumnjiv, ogorčen, razoran, opominjući... glas svjedok, glas pjesnika proroka... koji je sve to što se već biva već naslutio i sanjao i odsanjao... – smatra Kralj.A.Ć.


Žudnja

– Žudnja za smislom, žudnja za otkrivalačkim prostorima božanstva pjesme, za zemnim i nebeskim ljestvicama melodije, za oživljavanjima svevremenih čudesa... to i jeste moj lirski došaptaj, moj lirski glas iz osame, dok se razstire kroz tminu i svjetlost, kroz oblak, listić, vlat, zrnce, pijesak, inje, mastilo, krv... moj glas kroz vrijeme koji doziva, doziva, doziva... – kazala je Milica Kralj.


Čitali stihove

Svoje stihove kazivali su pjesnici: Milojka Jovović, Jelena Knežević Rondović, Božo Vučić Božan, Slobodan Bećo Došljak, Slobodan Milić, Ljubisav Bjelić Morački, Todor Živaljević Velički, Andrija Markuš, Veselin Rakčević, Budimir Dubak, Slobodan Vučinić, Budo Novosel