Publiku je osvojio kao debeljuca gej aktivista, nježni cvijet Radmilo u filmu Srđana Dragojevića „Parada”, a sada glumca Miloša Samolova publika prati u „Senkama nad Balkanom”, serijalu Dragana Bjelogrlića, gdje se pojaljuje u ulozi simpatičnog krčmara Niškog iz Jatagan male. Rijetki su glumci, posebno mlađe generacije koji izjave da ih izgled ne zanima, a u ovom razgovoru zanimalo nas je da li je to samo fora, poza...
– Ma svi smo mi različiti... ne znam stvarno šta koga zanima, ili ne. Citirao bih svoju ujnu riječima da su nam valjda potrebni i debeli glumci. Pa glupo bi bilo da budemo svi prelijepi – uzvraća simpatični Miloš Samolov, koga ćemo uskoro gledati i u „Korenima” u kojima, nadamo se, kao i u svim dosadašnjim serijama i filmovima glumi sa lakoćom, pa mu publika bezrezervno vjeruje.
– Kadgod se dogodi bilo šta što podsjeća na istinu, sa čim gledalac može makar malo da se poistovijeti, prepoznajemo dobro, i ja sam upravo takve, dobre glumce volim da gledam, one jednostavne u izrazu, tačne u emociji...– otkriva Samolov.
● Prvi kontakt za ovaj intervju ukazao je da ste od onih glumaca koji su i te kako zaposleni. Gdje ste sve angažovani?
– Pored predstava u kojima igram, trenutno snimam seriju „Koreni”, u režiji Ivana Živkovića, a po romanu Dobrice Ćosića i novogodišnji specijal serije „Komšije”, čiji nastavak očekujem od februara. Postoje još neki planovi, ali o tom-potom....
● Kako je bilo probiti se u mas produkciji glumaca prisutnoj kod nas, a posebno postati prepoznatljiv publici?
– Ne znam, zaista... pored svih onih okolnosti na koje čovjek može da utiče, postoji i onaj neizbježni faktor sreće koja nas zadesi ili ne.... ipak sam ubijeđen da vjera u sebe, svoje sposobnosti i mukotrpan rad na kraju donesu rezultate.
● Film „Parada” je bila za Vas, čini se, odskočna daska, momenat koji glumac dobije i iskoristi da otvori sebi vrata slave o kojoj svaki umjetnik sanja?
– Jeste, slažem se sa Vama, iako mi „Parada” nije došla baš na početku karijere. Prije nje sam snimio dvadesetak filmova i serija, ali je to film koji je ostavio pečat na teritoriji cijele bivše SFRJ, a i šire... Otvorila mi je razna vrata, a u svakom smislu za mene sigurno najbitnija uloga do sada. Kako umjetnička, tako i ljudska. A što se slave tiče, nisam neko ko se ponosi prepoznatljivošću. Nažalost, ima puno kolega kojima je slava važna i postaje svrha sama po sebi. Mislim da je to potpuno pogrešno. Živimo u nekom vremenu mas medija, pa smo počeli tako i da se ponašamo.
● Na Balkanu smo i nije baš lako u stegama tradicije zaigrati lik homoseksualca?
– Lik Radmila iz „Parade” je prije svega jedna izuzetno dobro napisana uloga, kojoj bi se svaki glumac obradovao. Veliki izazov, a nadam se da sam ispunio očekivanja Srđana Dragojevića koji je režirao i napisao film. Što se tradicije tiče, pa ona i postoji da bi se mijenjala. Nisam se bavio tradicijom, nego sam pokušao da približim širem auditorijumu jednu tabu temu, koja to prestaje da bude.
● Kada smo pomenuli Balkan, publika je s oduševljenjem prihvatila serijal „Senke nad Balkanom” i ekipu koju je Bjelogrlić okupio. Koliko Vam uloga znači i kako je igrati sa Bjelom i Žarkom Lauševićem?
– Dragan Bjelogrlić je jedan od najvećih vorkoholika koje sam ikada upoznao. Zaista mi je drago što me je pozvao u svoj tim i što sam dio jedne veoma važne serije. „Senke” su od onih projekata u kojima kad učestvujete, osjećate se kao da igrate za reprezentaciju. Inače sam se još na prvom čitanju zaljubio u Niškog, lik koji tumačim, i predstavio mi je izazov, što zbog posebnog lokalnog dijalekta, što zbog pozicije lika u državi „Jatagan mali”.
● Jeste li ostali pri tvrdnji da najviše volite da glumite da jedete?
– Ha, ha, ha, ha... iskreno, obožavam da jedem i u kadru i na sceni. Životno je, simpatično, a i hrana je nekako ukusnija, nego obično.
● Koju ulogu kao glumac priželjkujete?
– Svaku koja me motiviše. To mi je postalo najvažnije. Nemam posebnih želja, sem dobro napisanih uloga ha, ha, ha...
● Doživljate li sebe kao glumca komedije, jer u ovom žanru se možete pohvaliti i nagradom „Zoranov brk” za ulogu Pop Spire na „Danima Zorana Radmilovića”?
– Komedija je nešto što je našem narodu u krvi. Mislim da smo odrasli na velikim piscima pametne i dobre komedije. Uvijek sam se radovao komedijama i čini mi se da imam osjećaj mjere za duhovito. Taj osjećaj mjere često predstavlja najveću prepreku u igri, ali se i on nekako nauči.
● Interesantno je da ste potekli iz novinarske porodice, majka slavna Branka Mihajlović, otac takođe svima znan Velja Samolov i da niste krenuli primjerom koji ste imali u kući. Zašto baš gluma?
– Potpuno slučajno. U Petoj gimnaziji, u koju sam išao u Beogradu, bježeći sa časova, onih čemernih devedesetih godina, sasvim slučajno sam zabasao u dramsku sekciju.... Nekako mi se čini da me je život od djetinjstva vodio u pravom smjeru i da su mi se velike stvari dešavale u pravom trenutku. Igru na sceni zavolio sam dakle u Omladinskom pozorištu Dadov. Tamo sam igrao u prvim predstavama koje su režirali Kokan Mladenović, Anja Suša i Darijan Mihajlović i ti ljudi bukvalno su me uveli u ovaj pozorišni svijet. Eto, tako je to počelo, a kasnije se stvorila ljubav prema glumi i pozorištu koja i danas traje.
● Osnove zanata stekli ste kod žive legende srpske scene Mire Banjac. Kakva je kao profesorka?
– Mira Banjac je jedna od najnevjerovatnijih žena i glumica koje sam ikada upoznao. Čast mi je što sam učio od takvog majstora ovog zanata. Malo je riječi kojima bih mogao da opišem zahvalnost za sve što nam je Mira ostavila kao studentima.
● Jeste li se pokajali, kada je riječ o finansijskom položaju glumaca kod nas, što ste uplovili u taj svijet opsjene?
– Nikada se nisam pokajao što sam glumac. Jednostavno volim ovaj posao... Dođe povremeno i do zasićenja i do raznoraznih problema, ali ostaje suština posla koja će mi uvijek biti bijeg od svega teškog oko mene. Što se finansijske strane tiče, prolazimo kroz možda jedan od najtežih perioda za kulturu uopšte, ali što rekoše mudriji od mene.... sve prođe.
● Kako izgleda dom u kome je muž glumac, a supruga rediteljka?
– Uh, bolje da pitate rediteljku... Ha, ha, ha. Mislim da se razumijemo oko glavne teme u našim životima, a to je naš sin.
● Veže li Vas išta za Crnu Goru?
– Veže me mnogo toga. Od neizbrisivih uspomena, nevjerovatnih prirodnih ljepota, do ljudi i prijateljstava koja će trajati dovijeka. Kadgod dolazim u Crnu Goru, osjećam se kao da idem svom domu.
Miljan Njeguš


Više dobrote i puno ljubavi

● Gdje ćete dočekati Novu godinu, ima li neki doček koji Vam je posebno ostao u sjećanju i koja je Vaša poruka čitaocima „Dana” za nastupajuću 2018?
– Sem onog uobičajenog: puno zdravlja i sreće, poželio bih nam svima više dobrote i puno, puno ljubavi.