Godinu za nama obilježila su i važna dešavanja koja se tiču jezika: Odluka SANU o rodno-senzitivnim oblicima, odluka Vašingtona da kodifikuje crnogorski jezik, ali i izlazak kapitalnog djela ,,Put srpskog jezika i pisma” prof. dr Jelice Stojanović, koju je nagradila Vukova zadužbina. O tim, ali i drugim bitnim lingvističkim temama Stojanović govori za ,,Dan”.
● Istakli ste jednom prilikom da je ,,srpski, jezik budućnosti”...
– Srpski jezik je jezik vjekova, sa dugom nepisanom i pisanom istorijom, njegovi korijeni sežu u dubinu prošlosti, spada među veoma stare jezike. Star je zato što je star i srpski narod. Etnonim Srbin je jedan od rijetkih prastarih pravih slovenskih etnonima, stariji od najstarijih pisanih pomena o Slovenima. Srpsko ime je jedno od rijetkih u slovenskom svijetu koje nije izvedeno prema teritorijalnoj odrednici (kao Bosna, Zahumlje, Travunija, Duklja, Zeta), ime Srbin nije preuzeto od nekog drugog neslovenskog naroda (kao Bugarin, Makedonac...), nije izvedeno od opšteg ime Sloven (kao Slovenija, Slovačka). Ima svoju individualnost. Srpsko ime bilo je rasprostranjeno kroz istoriju. Nalazimo ga na zapadnoslovenskom području (Lužički Srbi), u Grčkoj, na prostorima današnje zapadne Hrvatske (prije turskih osvajanja), i to veoma rano. Pored toga, srpski je jezik velike književnosti, kulture, tradicije, jezik velikih naučnika, mislilaca, junaka. Srpski jezik ima takvo nasljeđe i prošlost koju je nemoguće potrijeti i zaobići. A, ono što nema prošlosti, nema ni budućnosti, budućnost mu je počesto bolna i ranjiva, nepostojana kao paučina, kao magla. Ne može se graditi budućnost na izmišljenoj prošlosti, odnosno brišući sve tragove, falsifikujući nasljeđe. Takva građevina je kao kula od karata. Srpski jezik ima duboke temelje, ma koliko ga urušavali, on je jezik sa prošlošću, pa i sa budućnošću.
● Kako tumačite nedavno donesenu odluku u Vašingtonu o kodifikaciji crnogorskog jezika?
– Političke odluke su jedno, a naučna istina i istorijsko nasljeđe je drugo. Teško prostoru i narodu u kojem politika „drži mač” nad naukom i gospodari nad istinom, kao što je to danas u Crnoj Gori. Ne znam koliko političkih odluka da se donese iz ne znam kojih centara moći, ne mogu potrijeti istinu da se na prostorima današnje Crne Gore uvijek govorilo srpskim jezikom, i da se on imenovao kao srpski, da se pisalo ćirilicom, i da se ćirilica srpskog jezika nazivala (za što postoji ne jedan primjer) srpskim pismom (ili srpskim karakterima, ako je u pitanju štampana forma), a nikad i nikako drugačije. Ovo se odnosi na sve dijalekatske oblike i na sve govore koji su ušli u sastav današnje Crne Gore. I, kako god se političkom moći jezik imenovao, ne može se promijeniti činjenica da je to prema strukturnim, genetskim, komunikacijskim, odnosno naučno-lingvističkim parametrima – srpski jezik. Poznato je da se njemački koji se upotrebljava u Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, potom engleski u Engleskoj i Americi (i mnogim drugim zemljama gdje je engleski službeni ili jedan od službenih jezika) više razlikuju između sebe, nego što se između sebe razlikuju varijante koje su nastale na osnovu Vukove reforme srpskog jezika. Zašto Amerika svoj jezik ne nazove američkim, Australija australijanskim..., Austrija austrijskim, Brazil brazilskim, i tako redom. Zašto od nas ne otkupe patent da se usreće. Ovo što se sa srpskim jezikom dešava nema paralela u civilizacijskim lingvističkim okvirima.
● A pitanje diskriminacije?
– Posebno je pitanje – diskriminacija, koja se sprovodi nad onima koji su se opredijelili za ime srpskog jezika i koji ćirilicu smatraju svojim pismom, kao primarnim pismom srpskog jezika. U tom se pogledu krši Ustav Crne Gore, koji je takav kakav je, ali u kojem je, ipak, srpski jezik u službenoj upotrebi (što podrazumijeva sve, osim privatnu komunikaciju), a ćirilica je službeno pismo (uz latinicu).
● Nedavno je odluka SANU da su rodno-senzitivni oblici, na kojima se insistira u poslednje vrijeme, gramatički nepravilni izazvala buru u javnosti. Očekujete li da će ona biti poštovana i uvažena?
– Kao član Odbora za standardizaciju srpskog jezika Instituta za srpski jezik, u potpunosti podržavam odluku koju je donio Odbor. Odluka je naučno utemeljena, stručno obrazložena, a u skladu sa prirodom, nasljeđem i strukturom srpskog jezika. Svjedoci smo da se u posljednje vrijeme vrši nasilje nad jezikom pod izgovorom „rodne ravnopravnosti”, uvođenjem tzv. rodno senzitivnih formi, što često dovodi i do komičnih situacija. A tek da i ne govorimo o „mukama po jeziku”, kako da se napravi forma koja će zadovoljiti pobornike (odnosno „pobornice”) „rodno senzitivnih formi” (npr. emeritus, akademik, kupac, vozač, ministar, kustos, prevodilac, govornik, borac, glasač, trener, trubač, kopač, mašinovođa, vođa puta,  predavač, kasapin, mesar, grobar, stolar, stražar, ribar...).
Nesporazumi nastaju tek kada se (silom) umiješamo u razvoj jezika i njegovu prirodu. Insistiranjem za stvaranjem dvojakih formi pomiješani su svi kriterijumu, jer, rod je  gramatičko-jezička kategorija (postoje muški, ženski i srednji rod), a pol je prirodna pojava (osobe muškog i ženskog pola). Takođe i gramatički i prirodni rod u srpskom jeziku nijesu identični. Gramatički rod je često neutralan, tj. ne vezuje se ni za muški ni za ženski pol, nego je, jednostavno, oznaka za nešto: imenice koje znače vrstu, zvanje, zanimanje označavaju bića oba pola (čovjek, vrabac, pisac, predsjednik, ministar, sudija...); termini kojima se označava profesija, položaj, zanimanje, izraženi u gramatičkom muškom rodu, podrazumijevaju prirodni muški i ženski rod lica na koja se odnose. Uz to, imenica se, u jednim slučajevima može mijenjati po prvoj vrsti (po kojoj se, uglavnom, mijenjaju imenice muškog roda), npr. predsjednik, psiholog, vozač, dirigent, matičar.., a može se mijenjati i po trećoj vrsti (po kojoj se, uglavnom, mijenjaju imenice ženskog roda), npr. sudija, gitarista, kazandžija, mašinovođa... Time je imenovano zanimanje, a ne osoba određenog pola. Kojeg je pola, uvijek je vidljivo iz konteksta: bilo tekstualnog, bilo vizuelnog. Upravo pojava da to bude obavezno naglašeno jezičkim sredstvima, duboko socio-psihološki, može biti uvredljivo, ili se tako shvatiti. Prema tome mogu biti u pravu i pripadnice ženskog pola (žene određenih zanimanja, nosioci titula) koje tvrde da je uvredljivo da im se nazivom za zanimanje i titulu markira (obilježava) pol (čak i po cijenu kvarenja jezika). Oblike ženskog roda treba upotrebljavati u slučaju kada se njihova upotreba uobičajila, kada je u skladu sa postojećom normom i jezičkom praksom.
● Da li je i savremena komunikacija uticala na na to da se iskvari kultura govora?
– Haos u društvu, često je uzrok i haosu u pismenosti. Svjedoci smo da se stalno mijenja sistem školstva, usvajaju se školski programi sve gori i gori, preslikavaju se i uvoze odnekud sa strane, sasvim nekritički i neadekvatno. Obavezno školovanje postaje sve neobaveznije što se učenja i usvajanja znanja tiče. Više u školi nije obavezno čitati. A bez čitanja nema pismenosti. Prije tridesetak godina školska lektira je bila i bogatija, i sveobuhvatnija, znatno šira. Bila su obavezna sva velika djela svjetske književnosti. I djela su se čitala u cjelini. Danas se sve svodi na minijaturne odlomke, koji skoro ništa ne znače, na preuzimanje prepričanih i interpretiranih odlomaka sa raznoraznih sajtova. Tako se ne stvara ljubav prema knjizi, prema čitanju. Svodi se na nemilu obavezu. I, kao posljedica toga, i nepismenost.
● Godinu za nama je obilježio i izlazak Vaše knjige ,,Put srpskog jezika i pisma”, koja je nagrađena i nagradom Vukove zadužbine za nauku. Kakav je odjek imao njen izlazak u Crnoj Gori, a kakav u Srbiji?
– Nije moje o tome da govorim. Knjiga je nastajala kao usud, kao neminovnost, profesionalna i ljudska, da se posvjedoči i zabilježi (koliko se moglo i umjelo) gdje se našao srpski jezik i njegova najličnija karta, srpsko pismo (ćirilica), – u ovom vremenu urušavanja identiteta srpskog jezika, i krivotvorenja srpskog pisma. Ćutanje je, kako su rekli, u velikoj mjeri i počesto, pristajanje. Naročito sada i ovdje, u Crnoj Gori. Kada se sa srpskim jezikom dešava to što se dešavalo u novijoj i najnovijoj istoriji, onda je svjedočenje kao disanje, ili bi trebalo da bude.
● Šta biste poželjeli našim čitaocima u Novoj godini?
– Da, s ljubavlju, istraju i istrajavaju na putu istine, jer istina raduje, pročišćuje i oslobađa. Bez istine nema ni zdravlja (tjelesnog i duševnog), ni ljubavi, ni prijateljstva, ni znanja, ni uspjeha (a da nije privid). Put istine je najteži, ali i najlakši put.
Aleksandar ĆUKOVIĆ


Zašto se ne štampaju svjedočanstva na ćirilici

● Koji su najuočljiviji primjeri nepoštovanja Ustavne odredbe o ravnopravnosti ćiriličnog i latiničnog pisma?
– Najmanje što bi bila obaveza države Crne Gore jeste da omogući službenu upotrebu ćirilice (a to je takoreći sve), jer ćirilica je u službenoj upotrebi po Ustavu Crne Gore. Sve drugo je kršenje Ustava. Primjera je mnogo: putokazi, nazivi ulica, trgova i sl. spadaju u službenu upotrebu, potom razna dokumentacija, školska svjedočanstva, itd., svuda bi ćirilica trebalo da ima svoje mjesto, ili kao prvo pismo (prema ustavu), ili kao, u načelu, jedino, s obzirom na istorijski kontinuitet ovih prostora. Svjedoci smo, što je posebno obilježilo posljednju godinu dana, da se štampaju svjedočanstva na latinici, a da niko prethodno nije pitao đake i roditelje da se izjasne. O mukama i problemima onih koji se „usude“ da zahtijevaju svjedočanstva na ćirilici, govore mnogi pojedinačni primjeri. Postavlja se pitanje, zašto se, na primjer, ne štampaju svjedočanstva na ćirilici, a da se oni koji hoće da im se izda svjedočanstvo na latinici posebno izjašnjavaju i pišu zahtjeve. Namjera je jasna. I daje rezultate. Gdje smo mi u svemu tome, šta o tome mislimo, šta preduzimamo, na šta pristajemo, čime se opravdavamo, čime izgovaramo...


Poplava nepotrebnih riječi iz stranih jezika

– Ne tako davno, odlični učenici su bili rijetki, lučaši su se pamtili, učenika koji ponavljaju razred je bilo prilično... Danas je to potpuno drugačije, počeo se rad predavača u školama ocjenjivati s obzirom na to koliko je dobrih ocjena dao, a ne s obzirom na to koliko su znanje učenici stekli. Tako je i na fakultetima, sa prosječnom ocjenom 10 na cijelom univerzitetu godinama nije bilo nikoga, rijetki su bili studenti koji imaju prosjek preko devet. Sada je potpuno drugačije, tako da i najviša ocjena više mnogo ne znači, izgubila je dugo stvaranu simboliku znanja i truda. Uz to, današnji sistem komunikacije, društvene mreže i tehnička pomagala, ne inspirišu na lijepo i pravilno pisanje: pišu se poruke gdje se rečenice svode na riječi, poluriječi, nabacane pojmove. Mnogo korisnika društvenih mreža nema ni elementarnu jezičku kulturu. Gotovo postaje smiješan onaj koji napiše razvijenu i lijepu rečenicu. Suočeni smo i sa poplavom nepotrebnih riječi iz stranih jezika, nekritičkim i mehaničkim primanjem i prihvatanjem. Iako najčešće postoje domaće riječi, tuđice počinju da ih potiskuju. To ne znači da ne treba intelektualizovati leksiku, a, preko nje, i govornike, prihvatati riječi stranog porijekla kada je to potrebno. Srpski jezik je s obzirom na prihvatanje leksike stranog porijekla uvijek bio fleksibilan, nije je pošto-poto odbacivao, ali danas to uzima maha bez ikakvog pravila ili ograničenja.