Slike koje izgledaju kao da su žežene na suncu, okupane svjetlošću, koje svojim bojama jednostavno ne dopuštaju da ostanete ravnodušni, radovi su akademskog slikara Adina Hebiba. Postavka s njegovim radovima može se pogledati do sredine januara u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Postavku čini nekoliko desetina platana, različitih formata, kao i komadi oslikane keramike, a pored slikarevih radova, tu je i unikatni nakit koji je kreirala njegova kćerka Mia Hebib.
Ipak, na neki način, centralno mjesto zauzima platno velikih dimenzija, na kome je ovaj rođeni Mostarac, koga je umjetnost vodila na razne meridijane, i koji se može pohvaliti ne samo izuzetnom umjetničkom biografijom, već usuđujemo se reći i zanimljivim životopisom, na kome bi mu pozavidjeli i holivudski scenaristi, prikazao svoje životno stablo, ali i svoj umjetnički kredo. I, kao pravi Mostarac, nije zaboravio na stihove Alekse Šantića - „Sunce tuđeg neba”...
– Jeste, baš tako - „Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,/ Neće vas grijat ko što ovo grije/Grki su tamo zalogaji hljeba/ Gdje svoga nema i gdje brata nije”. To je dokaz mog nekadašnjeg školovanja u bivšoj Jugoslaviji, i stalno se mijenja sistem, škole, knjige... A, ja sam čak više francuski đak, i zanimljivo je da tamo već 75 godina isto gradivo, samo se elektronika nadograđuje. Ali, što ćemo, mi smo vazda najpametniji u svijetu – kaže Hebib uz osmijeh.
Kako nam je rekao slikar u razgovoru na otvaranju izložbe, veoma je zadovoljan što se njegova samostalna izložba održava u Podgorici, u jednom ovako lijepom prostoru, a „glavni krivci” su crnogorski prijatelji njegovog nekadašnjeg prijatelja – frontmena „Indeksa”, počivšeg Davorina Popovića. Odnosno, Dino Dervanović i Božidar Đido Maraš, kojima je Hebib i posvetio podgoričku postavku. Davorinov portret, zato, stoji tik uz centralnu sliku postavke. Portret je na prodaju, a sredstva dobijena od prodaje pokloniće Davorinovom sinu za dovršetak doktorskih studija.
– Davorin je mnogo volio Podgoricu i Crnu Goru, i ovi ljudi su mnogo pomogli njegovoj porodici tokom rata, tako da sam imao na prvom mjestu veliku životnu obavezu prema sebi da održim ovu izložbu. Pored toga, Crna Gora ima svjetski poznate likovne umjetnike, Lubardu, Dada Đurića, Dimitrija Popovića... Tako da je čast i zadovoljstvo ovdje izlagati – kaže Hebib, dodajući da se ova postavka može posmatrati i kao mini retrospektiva njegovog dosadašnjeg rada jer su zastupljeni radovi koji su nastajali čak prije 35 godina, sa onima nastalim u najnovije vrijeme. O prepoznatljivosti njegovih radova, Hebib podsjeća i na anegdotsku rečenicu Lučijana Benetona koji je rekao: „Sreća, pa je Adin od mene 10 godina mlađi”, dodajući da nije htio ovu postavku, ipak da pretrpa.
– Mislim da je Marija Kampinteli bila u pravu kada je o jednoj mojoj velikoj izložbi u Italiji rekla: „Bez obzira što slikao, Hebibovo likovno pismo se jako dobro poznaje”, bilo da je riječ o aktu, Starom mostu u Mostaru ili nečem drugom – kaže slikar.
Jedan od glavnih motiva na njegovim slikama je ženski akt, uopšte tijelo čovjeka.
– Mislim da je sve u ženama. Ona je postojana i ona je ta koja vodi sve. Ja u stvari slikam snagu žene. Meni nikad nije bilo važno da žena bude kao Rakel Velč, već mi je bila bitna njena harizma. Mislim da su žene puno jače od muškog roda, i zato su moja stalna inspiracija – kaže Hebib. Zanimljivo je i da slikar o svojim bojama kaže da mnogi misle da slika direktno iz tube. A, zapravo, nikad nije stavio čistu boju na sliku.
– Uvijek miješam boje i uvijek tražim svoj osjećaj. Jer, mislim da je boja život, kao što je i žena, počevši od moje majke, za mene uvijek bila uzvišeno biće – kaže Hebib. I naravno, priznaje, te boje ponio je iz Mostara. To je grad koji je formirao njegov odnos prema boji.
– Boje Mostara su podloga ovome što radim. Znate, Ivo Andrić je napisao da ga u Mostaru budi svjetlost. Mostar je grad mog djetinjstva, i vjerovali ili ne, crnom se nisam služio ni tokom rata. Ipak, recimo da sam crni papir, crnu podlogu koristio da bih napravio jedan ciklus radova, kombinovanom tehnikom, „Tvoj i moj grad”, ali i tu ima boje. Taj ciklus ne odnosi se samo na Mostar, i njegov Stari most, već i na Podgoricu, i na sve druge gradove u svijetu, i njihove mostove. Jer, most je zaista spona između ljudi. Ja sam odgojen tako, a to prenosim i na moju djecu, da neću nikada dati mog Jovana, mog Ivana i mog Mustafu za svog života, jer, meni je uvijek važan čovjek – kaže slikar, koji sada, nakon mnogo putovanja, živi i stvara u Sarajevu.Ž.JANjUŠEVIĆ


Čista istina života

Poznato je da Hebib voli da kaže da slika ono što proživljava.
– IK Školska knjiga iz Zagreba uskoro će izdati moju monografiju. Mnogi lektori, mentori, itd... rekli su mi, hajde da je malo uobličimo, i ja sam to odbio. Jer, moja monografija je čista istina mog života. Recimo, zadnji akt koji sam uradio, bio je akt violončelistkinje Ane Rucner, bivše žene Vlade Kalembera, i veoma je zadovoljna. A, recimo, u bišoj Jugoslaviji sam slikao aktove supruge bivših visokih funkcionera, u njihovim spavaćim sobama, i moj život je bio šaren, i to je trebalo preživjeti, i to je ta istina. Treba biti iskren do kraja, naročito zbog budućih umjetnika treba istinu reći do kraja. Volim što sam takav, i mislim da će ta monografija ispričati ono što je Adin Hebib radio u ovih šezdesetak godina. A, valjda ću još malo poživjeti – kaže slikar.


Slikanje je moj život

Hebib naglašava da svaki dan slika, čak i kada je na putu.
- Slikam svaki dan, i kada sam na putu uvijek tražim malo veći prostor. I u autu sam ponio papire, i neke druge potrepštine za rad. Ujutro ne pijem kafu, popijem rakiju ili zeleni čaj, u zavisnosti kako se osjećam i onda krećem na rad. Radim svakodnevno, jer umjetnost, slikanje je moj život. Znam čak društvo u kafani da napustim i da odem da slikam. Bez slikanja ne bih mogao – ističe Hebib.