Dopustite da u nekoliko riječi predstavimo knjigu „Komunistički zločini u Crnoj Gori i Hercegovini 1941-1942 godine”. Ali, ta knjiga nije knjiga nego rana, rana nad ranama Crne Gore. Rana koja je, kako kaže pjesnik „Zinula na vrh Crne Gore/ A dno joj je u Egejsko more”. Zato je govoriti o ovoj knjizi isto što i ticati u tu ranu koja je ostala skrivena i nezacijeljena osamdeset godina. Od te rane su nastale sve ostale i od nje počinju sve stranputice koje su nas dovde dovele. Proteklih decenija o njoj je pričano mnogo, ali je kazano malo, a suštinski gotovo ništa. U međuvremenu je izbio novi domaći rat, a da se ni onaj stari, svjetski, nije čestito završio niti je o njemu rečena prava riječ. Novi rat još traje rušeći sve za šta se ginulo u prethodnom.
Pobjednici su pisali istoriju, ne samo svoju već i svojih protivnika ne sumnjajući u svoju verziju. Pobjednik nikad nema problema sa pristalicama, koji naknadno pristižu sa svih strana kao prvoborci bojeva u kojima nisu učestvovali. Ali je i naše vrijeme potvrdilo staru istinu da niko ne može biti sudija u svojoj sopstvenoj stvari. Laž i mržnja su bili obaveza u školi, u sudu, u štampi, domaćem vaspitanju. Najglasniji su se zaposlili kao činovnici mržnje i laži. Progonili smo i prezirali jedni druge, ne bismo li bili napredni i progresivni. Na kraju se ispostavilo da nismo ratovali ni s kim sem jedan s drugim, i toliko se dijelili da ima onih koji još nisu primijetili da nas nema ni kad smo zajedno. Tako prođe gotovo čitav vijek, a mi kao da još uvijek ne umijemo da završimo staru ni da započnemo novu priču, a sve više sumnjamo u njen smisao i sve manje znamo kome bismo je i zašto pričali. Valjalo je imati pameti koliko riječi, pa joj naći početak i o njoj progovoriti, a ne zagaditi je i nikog ne povrijediti. Vrijeme je porazilo i pobjednike, a među živima prorijedilo učesnike. Mrtvi su prestigli žive, kosti su se odavno pomirile. Sada bi valjalo reći onu blagu, duboku, i ispaćenu riječ koju bi da mogu oni rekli, a nadaju se da će je čuti od svojih potomaka.
Neko je rekao da je Crna Gora jedna kuća sa više krovova. Ali s tih krovova ne ide samo voda u dva mora, nego i krv u dva suprotna smjera. Nema ni jedne čiji ukućani nisu ginuli na obje strane, niti ima ikoga ko je strijeljan, a da u streljačkom stroju nije prepoznao brata svoga. Sinovi i kćeri jedne majke ginuli su za dvije istine, dva istoka i dva zapada, dva pogleda na svijet, ali do sada nisu za dvije nacije, dva jezika, dva pisma i dva krsta. Narod čija je izreka „nije junak ko je na braću junak” kao da drugih junaka nije ni imao.
Marko Miljanov, opisujući poharu Kuča prvi se upitao ko je gore prošao – žrtve ili zločinci, i pratio tragične sudbine onih koji su u zločinima prednjačili. Bila bi ta istorija još potresnija i poučnija kada bismo ušli u trag i ispisali šta je bilo sve sa onima čiji su zločini opisani u ovoj knjizi. To bi imalo smisla ne zato da bismo kmetovali čija je smrt veća i rana dublja nego da bismo pokazali da smisao života nije poginuo uprkos besmislu bratoubilačkog klanja. Nije umrla ni nada, mada se malo ko mogao nadati da će ovakva knjiga ikada ugledati svjetlost dana.
Zločini počinjeni u miru veći su od onih počinjenih u ratu. Ne samo zato što je mir trajao duže već zato što su zločini nad mrtvima teži nego zločini nad živima. Zar se i u miru nije tancovalo po grobovima, zar se u miru nije aplaudiralo smrtnim presudama i klicalo pred sudnicama: „Na vješala!” Zar u miru nisu nagonjene majke, žene, djeca da se odriču mrtvih očeva, sinova i muževa. Do 1941. godine smrt nije znala za stranke niti je grob imao strana. Samoubice su sahranjivane van groblja, ali nije postojao grijeh zbog koga bi neko bio lišen groba i prava na smrt.
Vrijeme je da se zaustavimo na ivici ambisa od koga nas dijeli tek jedan korak. Krajnji je čas da se trgnemo i probudimo iz moralnog mamurluka. U ovoliki bezdan moglo se pasti samo s neba. Hrabri smo onoliko koliko smo sposobni da pogledamo istini u oči. Nema slobode izvan istine. Laž je čedo kukavičluka. Svjetlost i moral se ne dijele prema stranama i strankama, ni pravda prema državama, ni istina prema nacijama. Zato je radosna i blagoslovena vijest koja se čula ovih dana da su se u Crnoj Gori grlili i mirili potomci četnika i partizana. Pošto smo se pomirili sa svakim, vrijeme je da se pomirimo i sa samima sobom, svojom sudbinom i istorijskim udesom.
Vjera i kultura, potomci poraženih i pobjednika, moraju oduzeti pravo jednoj strani da sudi onoj drugoj i stati između njih. Sam Hristos je donio i praštanje i pomirenje. Ni jedan hrišćanin se nije odrekao pomirenja, bez kojeg nema ni nade ni spasenja. Ako ne možemo sve sahraniti u jednu grobnicu, možemo sabrati u jednu knjigu. A ta jedna knjiga ne bi bila grobnica nego pomirnica i pokajnica, pomenik i pamjatnik vječno živih. I ako ne bi bila u svakoj kući, bila bi u svakom hramu kao čitulja nikad mrtvih za nas.
Ne zaboravimo ono što bi valjalo da piše u svakom bukvaru: Ni jedan Srbin bez obzira na kojoj se strani borio, nije podigao ruku na Hitlerov pozdrav. Uprkos tome još uvijek zovu fašistima i slugama okupatora one koji su, kako tvrde njemački dokumenti, ustaše žive zapalile u Jasenovcu. Četnici su većinom bili Srbi. Aktuelna crnogorska vlast je došla na ideju da Crnogorci nisu Srbi i tom dosjetkom se oslobodila i četnika i Srba i Srbije. Ni to nije bilo dovoljno nego su predali zaboravu ko je bio okupator i okupatorima proglasili svoj narod, svoju Crkvu, svoj jezik i svoje pismo. Pošto nema crnogorske ćirilice prešli su na latinicu. Povjerovali su Si-En-En-u i Njujork tajmsu da su Srbi i Srbija propali i od njih pobjegli glavom bez obzira. Nevolja je ako se daska za koju su se vezali pokaže trulija od one od koje su se odvezali. Šta ćemo ako predsjednik SAD, najveće sile na svijetu, kaže da Njujork tajms laže i da je Si-En-En smeće!
Vječnaja pamjat nevinim žrtvama!
Oprosti Bože zločincima, jer nisu znali šta rade!
`Ajmo braćo, zove Marko Miljanov, da što slavno učinimo, dok i nas smrt nije jednog po jednog pokosila!