„Dušanova kletva” je šesti roman Vanje Bulića iz serijala u kome je glavni junak Novak Ivanović, novinar. „Simeonov pečat”, „Jovanovo zaveštanje” i „Teslina” pošiljka su dobili prestižna priznanja – Zlatni hit liber, koja se dodjeljuju za najtraženije knjige u knjižarama i bibliotekama u toku jedne godine. Ovih šest romana, kako se može videti na sajtu „Lagune” prodati su u tiražu od 120.000 primjeraka. Pojavljivanje svakog novog naslova, ponovo povlači prodaju prethodnih knjiga, pa je u ovom trenutku najtraženija „Teslina pošiljka”.
• Glavni junak, Novak Ivanović, je novinar. Koliko ima autobiografskog u ovom liku?
– Novak Ivanović je novinar iz vremena u kome je gajeno analitičko novinarstvo, koje je podrazumijevalo da novinar bude pomalo i detektiv. To je vrijeme koje sam na sreću iskusio radeći u „Dugi” osamdesetih i devedesetih godina. Tekstovi su tada ličili na sinopsise za romane. Danas se traži ogoljena informacija i malo je novina koje gaje reportažu. A reportaža je predvorje literature. Novak Ivanović je omaž jednom novinarstvu kojeg više nema. U romanima imam novinarku Mušku u čiji sam lik ugurao pojedine osobine mojih poštovanih koleginica iz „Duge” – Mirjane Bobić Mojsilović, Duške Jovanić i Dade Vujasinović. Novinari su danas svedeni na nivo službenika koji ukuca karticu kad dođe na posao i uredno se ispiše kada krene kući. U „Dugi” je nekada bilo pravilo da odmah napustiš redakciju kad predaš tekst.
• Vaš junak je netipičan novinar, bar kad je riječ o predstavi novinara u literaturi i na filmu?
– Novak Ivanović je Beograđanin, porijeklom iz Crne Gore. Njegov je otac bio na Golom otoku. Zato je on operisan od ideologije, koja je toliko zla donijela njegovoj porodici. U njemu možemo prepoznati dobrog komšiju, koji se bavi jednim nimalo lakim poslom. Novinari se u knjigama obično prikazuju kao prijatelji kapljice, razvedeni su i pritom prznice u borbi za pravdu. Novak je srećno oženjen, pije sok od jabuke, ne puši, bavi se sportom. Voli kad mu rodbina iz Crne Gore pošalje domaću lozovaču da bi mogao da se takmiči sa prijateljima šljivovice. Zašto bi samo razočarani polugubitnici bili borci za pravdu? Ipak, Novak je prototip antiheroja, jer iz svakog duela izlazi ozlijeđen fizički i psihički. Zato je porodica njegova srećna oaza.
• Novaka prati burna istorija i tradicija... Kako uspijevate da sklopite priču iz prošlosti, koja je utemeljena u današnjici?
– Prvi roman iz ovog serijala je bio „Simeonov pečat”. Poslije požara u Manastiru Hilandar, otišao sam na Svetu Goru i otkrio meni nepoznat svijet. Ta knjiga je prodata u tiražu od 40.000 primjeraka, pa sam shvatio da imam zlatnu koku u rukama. „Dosije Bogorodica” je bio vraćanje duga zavičaju i roman je smješten u Cetinje, Budvu, Boku, Manastir Onogošt. Prijatelji su mi rekli da su tako malo znali o prošlosti Crne Gore prije čitanja ove knjige. Sve što nam se događa danas je odsjaj prošlosti koju nedovoljno poznajemo. Dijelom smo sami krivi, a dijelom su uzrok istorijske rupe, koje nastaju sklanjanjem ili uništavanjem dokumenata, relikvija, brisanjem istine o identitetu jednog naroda. U mojim romanima zamke sadašnjosti rješavamo tako što prvo moramo otkriti tajne iz prošlosti, uglavnom iz ranog srednjeg vijeka. U poslednjem romanu bitnu ulogu ima monah Onufrije. On je alter ego Novaka Ivanovića u predjelima nesvjesnog i neistraženog. Na kraju knjige, Novak nije siguran da li je Onufrije san ili java. Slažem se sa konstatacijom u vašem pitanju da smo ostali dužni slavnim precima.
• Vjerujete li da novinari mogu da mijenjaju svijet, rasvjetljavaju svakodnevicu?
– Mogu da doprinesu rasvjetljavanju svakodnevnice, ali ne mogu bitnije da mijenjaju čak i naš mikro svijet. Nažalost, novinarstvo je onakvo kakvo je društvo i pruža se koliko mu vlast dozvoli, a da se to pritom pretjerano ne primijeti. A kada bi bilo korak ispred vlasti, ubijeđen sam da bi to bila naznaka blagostanja. Velike novinarske afere su bitno uticale na promjenu svijesti u Americi i bile su uzrok pada vlada. To se kod nas teško može dogoditi, jer su mediji kontrolisani.
• Postoje li danas heroji i šta je za Vas istinsko junaštvo: jedan veliki, značajan čin koji hvali čitavo društvo ili neprimjetna, svakodnevna žrtva, bez pompe?
– Junaštvo, istinski heroji, danas se obično vežu za hrabrost. A hrabrost u svakom poslu, a prije svega u novinarstvu, isključivo je pitanje morala. Ili se bavi tim poslom kako moral nalaže ili ga ostaviti i pružiti priliku nekome ko to može, ali nema priliku i da pokaže.
• Šta je bio neposredan povod za pisanje ovog romana?
– Ubistvo balkanskog bosa za trgovinu bijelim robljem. Kada je ubijen Albanac Dilaver Bojku, makedonske novine su pisale da je svakodnevno u njegovom selu na obroncima Šar-planine boravilo između dvjesta i dvjesta pedeset žena, koje su potom tajnim kanalima, uglavnom preko Kosova, završavale u Italii ili na Bliskom Istoku. Završavale – uglavnom kao prostitutke. Moj roman počinje scenom ispred Palate pravde: uz spomenik caru Dušanu pronađena je kesa za đubre i u njoj odsječena muška ruka. Broj odsječenih ruku se povećava, a u Beogradu se osniva društvo „Dušanovi sledbenici”... Roman ima i paralelnu radnju u kojoj je glavni junak moderni biznismen, koji u vrijeme izbora javno govori kako se pametan čovjek nikad ne kladi samo na jednog konja. On je zato zaštićen i neće pasti zbog korupcije ili privrednog kriminala. Ali, pašće zbog jedne ljudske slabosti...
• Kako održavate vezu sa zavičajem?
– Moji roditelji su sahranjeni na groblju u selu Krš. To je bila njihova želja. Prvo sam se bunio, ali sada shvatam da su bili u pravu. Ove godine 2. avgusta imamo susret bratstva Šljivančanina u Pogrđu. Žao mi je što idem u Grčku 10. jula, pa neću moći da prisustvujem vašaru u Njegovuđi na Petrovdan. Posebno uživam u trci konja i bacanju kamena s ramena. Svake godine, u prvoj polovini avgusta deset dana provodim u Risnu. Tada idem na Cetinje, u majčino rodno mjesto. Cetinje me veže za period odrastanja, posebno mladalaštva kada sam svakodnevno iz Cetinja odlazio u Budvu. U poslednje četiri godine, imao sam književne večeri u Baru, Herceg Novom, Tivtu, Cetinju, dva puta u Podgorici... Nadam se da ću i sa ovom knjigom doći u Crnu Goru, a očekujem da povod budu i dva pozorišna komada – komedije, po mom tekstu, „Jače smo od sudbine” i „Rijaliti obračun”.
MILA MILOSAVLjEVIĆ
Zakoni su blagi prema silovateljima
• Na koricama Vaše knjige piše „Zlo ima hiljadu lica, ali samo jedan cilj”...
– Svako zlo je upereno prije svega protiv čovjeka koji ne može ili ne umije da se brani. U mojoj knjizi sam pisao o zlu zvanom trgovima bijelim robljem, posebno ženama. Ima li većeg zla od ataka na nezaštićenu ženu i nezaštićenu djecu? A naši zakoni su blagi prema silovateljima i pedofilima, koji obavezno ponavljaju zločin kada izađu iz zatvora, Dušanov zakonik je štitio žene, pa između ostalog u jednom članu piše: „Ako vlastelin uzme svoju drugu bez njene volje, da mu se obje ruke odsjeku”. To je tema koja se prećutkuje, a govori o nasilju u bračnoj postelji.