Prošlo je više od 1.700 godina od kada je car Konstantin Milanskim ediktom ozakonio propovijedanje vjere Hristove na svim prostorima ondašnjeg Rimskog carstva.
Sada, na početku 21. vijeka, u malenoj Milovoj Crnoj Gori, nastaloj na prostoru nekadašnjeg Rimskog carstva „između planina i mora“, evo Milov ministar Konjević protjeruje hrišćanske popove Srpske pravoslavne crkve i prijeti rušenjem srpskih hramova. Pored ostalih, protjerao je protojereja Velibora Džomića, profesora doktora pravnih nauka. Uradio je to 8. februara 2015. godine u ponoć. (Simbolika je to i slika ljudskih prava i sloboda u privatnoj Milovoj državici – Montenegru.)
Konjević je svojevremeno kao malodoban, zajedno sa svojim roditeljima, protjeran iz okoline grada čelika – Zenice, iz Bosne, zahvaćene vjersko-građanskim ratom, što on, začudo, i dalje prikriva u svom dosijeu.
Pokazuje se, ne po Božjoj, ali jeste po (ne)čovjekovoj da niko tako strasno ne protjeruje kao onaj koji je protjeran bio, i to onog koji mu je pomogao.
Kada je Konjevićev potčinjeni policijski starješina Janjušević uoči održavanja parade ponosa u Podgorici početkom novembra 2014. godine javno iskazao strahovanja da će policajci štiteći učesnike parade od njihovih protivnika, postati „glineni golubovi“, protojerej Džomić je javno putem televizije zamolio Podgoričane da na dan održavanja takozvanog prajda ne izlaze iz svojih domova, što je u potpunosti ispoštovano. Ako ovakav Džomićev čin, po Konjeviću predstavlja „opasnost za bezbjednost zemlje“ i razlog za protjerivanje, a ne za priznanje i javnu pohvalu, Crnoj Gori predstoji da umjesto riječi molitve sluša riječi progonitelja.
Milisav Popović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
