Baš je čovjek čudan stvor. Neke zvukove i nakon 20 godina ne može zaboraviti. Danima i noćima zvuk motora neprekidne kolone traktora, kamiona, automobila, a u njima i na njima stotine i stotine hiljada protjeranih ljudi iz Hrvatske Krajine, iz Bosanske Krajine. Evo dvadeset godina prođe od našeg progona. Dvadeset godina kako smo u izbjeglištvu, a još uvijek smo stranci. Stranci ovdje, stranci u zemlji porijekla. A ovdje nam se rodila djeca, unuci. Druga generacija u izbjeglištvu. Ovih dana neko će da slavi, a neko će da tuguje. Neko će da slavi što je protjerao na stotine hiljada ljudi i napraviće veliko slavlje i vojnu paradu i na njihovom nebu opet će se šepuriti avioni NATO-a. Možda oni isti što su bombardovali 1995. god kolonu izbjeglica na ,,Petrovačkoj cesti” kod Ključa, koji su bombardovali Kozaru i sva druga mjesta... A mi? Tih dana naše zastave će biti crne i spuštene na pola koplja, a na našim reverima biće samo nama vidljiv crni flor za sve one koji su nastradali, kojih nema više. Mi ćemo tih dana na sebi svojstven način ponovo preživjeti i odbolovati te dane i biti tužni, potišteni, povučeni u sebe bez velike želje za razgovorom. Koliko li će još ovakvih godina proći i da se nešto promijeni u pozitivnom smislu? Ali... što bi Francuzi rekli: ,, c’ est la vie” – takav je život.
Duško Kondić,
predsjednik Udruženja izbjeglih i raseljenih BiH i HR ,,BHH-Bar” Bar CG
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
