Asfaltiranje u izbornoj godini dobije na posebnom značaju pa bi valjalo da mu se, oni kojima je taj proces u minulih dvije decenije donio najviše dobiti, oduže na adekvatan način tako što će u Podgorici proslaviti jubilej – ove godine je 80 godina od prvog asfaltiranja u gradu. Može spomenik asfaltu, ili da Njegoševu preimenuju u Prvu asfaltiranu! Imalo bi smisla jer u toj ulici zgrada Glavnog grada iz koje se upravlja asfaltom, a ona je prva ulica u Podgorici koja je dobila asfalt. Prvo asfaltiranje, kako bilježe hroničari, bilo je od 1936. do 1939. godine, a i danas ima mnogo ulica kao da je 1935. godina. Arhitekta Andrija Markuš primjećuje da koliko god se tadašnji asfalt razlikovao od današnjeg, po sastavu i kvalitetu, jedno je ostalo isto - kalkulisanje koja će ulica biti asfaltirana prije, koja kasnije ili nikad. Kako ističe, asfaltiralo se ne dominantno u najgušće naseljenom dijelu grada gdje je najpotrebnije, već, gdje bi se veći poeni mogli sakupiti u reklami preduzetih akcija vlasti.
- Ne bismo se čudili da današnje vlasti proglase državnim praznikom dan prvog asfaltiranje ulica u Podgorici – kao Dan građevinskih aktivnosti pred izbore – kaže Markuš.
Ulica se inače, kaže on, smatra iskorišćenom ako je sa obje strane potpuno odvojena sa zgradama, što tada nije bio slučaj.
- Jasno je da svako ko ulazi u grad tada nailazi na asfalt, što ne bi bio slučaj da je asfalt negdje drugo u gradu gdje svako svojim poslom ne zalazi. Znači, jedan kvadrat asfalta na ulazu u grad, većeg je efekta isticanja no 50 kvadrata negdje drugo. Za takva kalkulisanja, kako tada, tako i danas imamo kadrove – navodi Markuš.
Asfaltirana su najprije dva najvažnija uzlaza u grad, po približno 120 metara dužine, po kazivanju LjubaRadovića. On se sjeća da je, kako je grad postojao samo na lijevoj obali Morače, asfaltiran prilaz iz pravca jedinog mosta na Morači – Vezirovog mosta i to od blizu ulaza u Gimnaziju „Slobodan Škerović” do početka Njegoševe ulice i još oko 20 metara te ulice, ali ne i čitava Njegoševa ulica. Na isti način i po sličnoj dužini asfaltiran je i prilaz gradu od Kuča, od sjevernog dijela Crne Gore, na dijelu pored sada zgrade Privrednog suda i porušene „Kulture”.
Ljubo Radović dobro se svega sjeća, jer mu je otac, kao kamenorezac, radio na izradi ivičnjaka tih ulica prilikom asfaltiranja, koji su bili od kamena, a i blizak rođak stanovao mu je u Njegoševoj ulici.
- Prvo su posipali šoder (kamen tucanik), kao i sada, potom uvaljali valjkom. Danas bi se preko toga mašinom „finiše’’ nanijela tačno dozirana smješa bitumena i sitnije granulacije agregata i opet uvaljala. Kvalitet, „marka”, bitumena sigurno je tada bila slaba, kad se ja sjećam da je krajem pedesetih godina, sa bitumenom neotpornim na visoke podgoričke temperature, uz slabu recepturu asfaltne smješe, asfalt bio toliko mek, da nekad cipela u njemu ostajala, a noga iz nje izvlačila – priča Radović.
Sjeća se Ljubo i detalja da ivičnjaci puta uz asfalt nijesu, kao danas, građeni da su iznad asfalta, no ravno sa njim te da je radove izvodila firma iz Dalmacije.
Da se sve asfaltiralo malo po malo, bez nekog posebnog reda, sjeća se i Svetomir Popović. Kako navodi, živio je kod današnjeg Gintaša, tamo je nekad bila pijaca a djecu su izvodili kod današnje Ekonomske škole kuda je bila sve poljana.
- Danas je taj dio grada neprepoznatljiv, čak i meni koji sam odrastao tu. Svi smo mi bili da se grad izgradi, asfaltira i sredi ali se nekako sve to dešavalo malo po malo i sa svih strana u isto vrijeme pa ljudi nisu posebno obraćali pažnju na to. Sad kad pogledam, vjerovatno bi trebali biti srećni kad se asfaltirala neka ulica ali ne, ne sjećam se da je to iko komentarisao čak. Pričao mi je pokojni otac o prvom makadamu čak, pa o asfaltiranju da se asfalt posipao samo kad bi neko bitan dolazio a i danas je slična situacija, asfaltira se samo ako glasate DPS– kaže Popović
Dok je kao dječak dolazio iz rodnih Pljevalja u Podgoricu Dragoje Terzić priča kako se sjeća svake pojedinosti, a jako brzo i došao da u njoj živi, radi i stvara.
- Sjećam se, bio je oktobar pedesetih godina kad sam došao u Podgoricu, od stanice koja je bila na Starom aerodromu, gdje je bila i avijacija jer sam tamo radio, pa pješke put centra. Ni tad se ne sjećam da je bilo asfalta kroz grad svuda, samo na tim prilazima, pa kad njih prođete i naiđete na makadam, kako koja kola zaprežna prođu tako se oblaci prašine dignu. Preko Morače je bila samo jedna kamena zgrada, neki vojni magacin, i postojala je zgrada gje su sad MUP i stara zgrada Vlade napravljene da se institucije presele sa Cetinja, oko kojih je takođe brzo stigao asfalt ali je u većini ulica bio makadam – sjeća se Terzić. S.R.
Kako ih je bilo lijepo vidjeti
Prisjeća se i Milorad Zorić kakva je ljepota bila vidjeti asfaltirane ulice.
- Prioritet su imali prilazi gradu, to se prvo asfaltiralo, od aerodroma, stanica, prilaza iz većih gradova. O drugim ulicama nije se ni razmišljalo puno. Danas asfaltiraju pred izbore ili kad traže to mjesne zajednice pa se ista ulica asfaltira i po nekoliko puta - kazao je Zorić.
Asfalt za ministra
I osamdesetsedmogodišnji Gojko Martinović sjeća se kaže kad je dolazio jugoslovenski ministar Milan Stojadinović u Podgoricu da je asfaltiran dio ulice od Knjeginjinog mosta do aerodroma.
- Aerodrom je tada bio gdje je danas Stari aerodrom i ni on nije bio betoniran no su avioni uzlijetali i slijetali sa gole poljane, samo očišćena, poravnata površina i to je sve. Otprilike su se sve ulice tako i asfaltirale, kad je ko dolazio od nekih zvaničnika i po malo. Ispred moje kuće je automobil prolazio možda jednom mjesečno. Sjećam se asfaltiranja i Ulice Slobode, Nemanjine rive –priča Martinović.
Kako navodi, asfalt tada i sada nije mogao da se poredi.
- Nije se asfaltiralo kao danas nego su valjci valjali kamen a iza njih išla peć sa asfaltom i crijevom kao od vode kojim se sipao asfalt, a danas se on miješa sa šljunkom, gazi sa valjkom i ravna. Kvalitet je tada bio slabiji jer se dešavalo da ljeti on omekša pa da se lijepi za cipele – priča Martinović.
)){kind=small}
