Miladin i Anđelka Vučković iz Lukova su među većim stočarima u nikšićkom kraju. Na porodičnom imanju Vučkovići i njegova supruga gaje oko 200 grla ovaca i dvadesetak krava od kojih, kazala je Anđelka, može dosta dobro da se živi, ali uz veliki rad. Mjesto je bogato pašnjacima, pogoduje i blizina gradu, ali Anđelka naglašava da posao, a i život u tom kraju otežavaju brojni infrastrukturni problemi.
Najveći problem svakako je voda, koju obećavaju odavno. To mještani ovog sela ne razumiju jer, kako kaže Anđelka, u Lukovu ima dosta stočara, selo nije raseljeno, ali se ne riješava ništa. Dovozili su mašinu da istražuje lokaciju kod lukovske škole, ali je to bilo samo trošenje para. Mnogo jeftinija investicija je dovesti vodu sa obližnjeg Vidrovana, ali to izgleda nikom ne pada na pamet, priča ona.
Stoku Vučkovići napajaju iz bistrijerni, što je posebno teško tokom ljeta, kada su na katunu Vučje. Anđelka kaže da im u dopremanju neophodnih količina vode posebno pomogne Služba zaštite i sapasavanja, koja nerijetko priskoči u pomoć i kada treba zimi cestu od snijega očistiti.
- Prilazni putevi do kuća su posebna priča, i problem. Put dug od nekoliko stotina metara do glavne ceste, kojaprolazi kroz Lukovo, je neuređena, pa su oni koji predaju mlijeko mljekarama prinuđeni da nose kante, a ima tu starijih ljudi. Već godinu lično molim i pišem dopise da se do naše kuće koliko-toliko sredi tih 300 metara, jer kad padne snijeg mlijeko danima ne možemo da predamo zato što vozila ne mogu da priđu. To je šteta jer mi imamo veliku litražu - kazala je je ona.
Ona naglašava da su posebno ogorčeni na rukovodstvo mjesne zajednice Lukova, koje ne čini ništa da im se pomogne i problemi riješr. Lukovski domaćini traže pomoć i od policije, jer u poslednje vrijeme tim krajem haraju lopovi koji sa njihovih imanja odnose sve što se može ponijeti. Prije nekoliko mjeseci Vučkovići su ostali bez kosačice koju su platili tri hiljade eura, kupljene parama od kredita koji su dobili od resornog ministarstva. B. BRAŠNjO
Nema čobana ni za lijek
Miladin Vučković je bio radnik nikšićke Željezare, ali svoje selo nikada nije napuštao, nego je svakodnevno putovao do posla. Njoj nije bilo teško da se navikne na rad oko stoke, jer kako objašnjava, bolje biti svoj gazda, Mada, ističe ona, stočarstvo nije ni malo lak posao. Stočarstvo omogućava sigurnu egzistenciju, pa Anđelku Vučković čudi što mladi ljudi bježe sa sela u nesigurnu egzistenciju. Vučkovići ne žale da plate da im neko tokom ljeta na Vučju čuva stado, međutim kandidata za taj posao gotovo da nema.
- Ne pomaže tu novac, jer niko neće da se bavi čobanstvom. Čobani dođu iz Srbije ili Bosne, ali se zadrže samo po mjesec, uzmu jednu platu i odu. Istina je da je to težak posao, ali ne toliko da se ne bi neko malo pomučio tih nekoliko mjeseci i lijepo zaradio. Ali uzalud - kaže ona.
Stoku uglavnom drže radi prodaje mesa, zadovoljni su otkupom koje organizuje resorno ministarstvo, a za jagnjad koja preostanu Vučkovići imaju svoje stare mušterije. Mlijeko im kao i ostalim u selu oktupljuje firma „Lazine” koja ih redovno isplaćuje. Priliku da poboljšaju proizvodnju imaju i kroz projekte Ministarstva poljoprivrede, ali Anđelka ističe da im je najteža procedura koja prethodi dobijanju traženih para.