Pljevljak Željko Macanović među rijetkim je iz tog kraja koji je nakon dugo godina rada u Beogradu odlučio da se vrati na roditeljsko imanje. U rodnom selu Glibaći na oko 30 hektara poslednjih godina, kako kaže, zanima se žitaricama, a zasije gotovo od svake vrste, pa u njegovim poljima ima spelte, heljde, raži, ječma, pšenice. Ono što je najvažnije, svaka faza gajenja, do ne uberi plod, je tradicionalna što daje poseban pečat njegovim proizvodima.
– Moja porodica se odvajkada bavi poljoprivredom. Otišao sam u grad, živio dvadeset godina u Beogradu i onda sam odlučio da se vratim na selo i da nastavim tradiciju moje porodice. Radio sam u raznim firmama, bavio se građevinarstvom, ali sam, ipak, po zanimanju seljak. Ljepše je i bolje biti svoj na svome, i korisnije, nego raditi kod nekog drugog – ispričao nam je Macanović koga smo sreli na Sajmu lokalnih proizvoda u Nikšiću.
Za organsku proizvodnju ima sve neophodne sertifikate, a žitarice inače melje „pod kamen”, onako kako su njegovi stari nekada radili. Godišnje ima od 50 do 80 tona prinosa, s tim što je prošla godina, kaže on, zbog vremenskih uslova bila nešto lošija od svih prethodnih.
– Obrađujem oko 30 hektara u Glibaćima. Nama je Žabljak udaljen tek deset kilometara vazdušnom linijom, a Pljevlja 25. Uz sve to nalazimo se na a 1.400 metara nadmorske visine i to nam sve zajedno garantuje dobar, zdrav, proizvod – kazao je on.
Svojim radom podstakao je i druge u selu, pa se mještani ovog sela vraćaju ratarstvu. Odavno napuštene oranice oživaljavaju, kaže nam domaćin.
– Trudim se da ih malo pokrenem i uspio sam. Jedan period Opština Pljevlja davala je 15 odsto organskih proizvoda u Crnoj Gori, a danas oko 20 procenata. Mislim da nas sada u organskoj proizvodnji ima više nego u Nikšiću, Podgorici i Danilovgradu zajedno – zadovoljan je Macanović.
Sa prodajom brašna nema problema, jer su njegovi proizvodi postali prepoznatljivi po kvalitetu i u Crnoj Gori tako i regionu, gdje redovno učestvuje na sajmovima zdrave hrane i redovono osvaja nagrade.
Sa njim se iz Beograda vratio i njegov sin, koji mu pomaže u poslu. Nada se naš domaćin da će njegov nasljednik nastaviti sa tradicijom Macanovića.
– Nažalost, sela izumiru, mladi ne ostaju, odlaze. Sin radi sa mnom, međutim, nisam 100 posto siguran da li će se zadržati. I ne treba ja da ga zadržim, nego država. Moje je da mu stvorim osnovne uslove, a država da stvori ostale uslove za život na selu. Prilike na selu nijesu baš najbolje, ali se nadam da će se i tu nešto promijeniti – smatra Macanović.
B.B.