Iako su nikšićki Klubovi dobrovoljnih davalaca krvi odavno prepoznati kao najaktivniji, njihovo funkcionisanje je sve teže. U jedanaest registrovanih klubova preko hiljadu je davalaca koji tokom godine organizuju po tri samostalne akcije. U prošloj godini održano je preko 20 akcija u kojima je, sa porodičnim davanjima krvi, prikupljeno čak 2.640 jedinica. Poštujući zakonske odrebe klubvi dobrvoljnih davalaca registrovani su kao nevladine organizacije, što im, kako tvrde, sužava mogućnosti za izvore finansiranja. Većina nema čak ni svoje prostorije, a da bi organizovali akciju moraju se osloniti na sponzorstva kojih je, zbog aktuelne privredne situacije u Nikšiću, sve manje. Ono je što je davaocima najpotrebnije je da nakon akcije dobiju tzv.zahvalni ručak, makar sendvič i sok za onoga ko je darivao krv. Predsjednik Udruženja davalaca krvi „Željezara“, najstarijeg kluba u Crnoj Gori koji ove godine treba da obilježi 55 godina od osnivanja, Milovan Mirković kaže da su prodajom fabrike ostali i bez svojih prostorija.
- Već godinama putem projekata ne uspijevamo da obezbijedimo sredstva za rad i planirane aktivnosti. Ne tražimo mnogo već samo da imamo mjesto za okupljanje i kada je akcija da učesnicima obezbijedimo ručak. Oslanjamo se na sponzore, pomogne i opština kad je u mogućnosti i to je sve. Mi smo donatori, a dovedeni smo u situaciju da tražimo pomoć - podvlači Mirković.
Željezarci su za humanost dobijali su najveća priznanja u bivšoj Jugoslaviji poput Zlatnog ordena Crvenog krsta nekadašnje zajedničke države, a dobitnici su i svih prestižnih nagrada u opštini i Crnoj Gori. U klubu je trenutno oko 150 članova i uglavnom su to metalurzi koji su se penzionisali. Odazivaju se na svaki poziv za pomoć i uz to učestvuju na akcijama drugih u državi i regionu.
- Gdje god da idemo sve mi to sami finansiramo. Ne odustajemo, bićemo uporni dok god budemo mogli, to nam je misija - podvlači Mirković.
Nikšić je jedini grad u okruženju koji ima klub dobrovoljnih davalaca „Romi“ koji je,uprkos njihovom trudu, možda i u najgoroj situaciji od ostalih. Predsjednik kluba Tahir Hajruši istakao je da im je najveća podrška Crveni krst grada i nekoliko stalnih sponzora koji pomažu organizovanje svake njihove akcije.
- Sramota me je da svaki put kada organizujemo akciju dopis za pomoć uputimo sve istim ljudima, ali nemamo druge mogućnosti. Ne mogu dozvoliti da član koji da krv ode kući, a da nije dobio bar sendvič. Desi se i da za akciju nema pomoći, onda mi od svojih sredstava organizujemo prevoz davaca do Kabineta za transfuziju. Žalosno je, ali mi ne možemo ništa da promijenimo – ističe Hajruši.
Romskom klubu bivša postavka lokalne vlasti dala je građevinski materijal u vrijednosti od 3,5 hiljade eura da izgrade prostoriju gdje će se okupljati, ali nemaju novca da plate majstore.
- Okupljam ih u svojoj kući jer ne želim da se klub rasformira - istakao je Hajruši, dodajući da klub ima 60 članova,a da ih je iz njegove porodice čak sedamnaest.
Najbrojni klub je „Sv.Sava“ koji ima više od 600 članova koji su samo u četiri prošlogodišnje samostalne akcije dali oko 300 jedinica krvi. Suočeni su, kazao je predsjednik Ratko Čvorović, sa istim problemima kao i ostali, ali su zadovoljni što im je ove godine lokalna komisija za raspodjelu novca NVO sektoru, odobrila projekat i sredstva od 4,9 hiljada eura. Za osam godina od osnivanja to je tek drugi put da klub dobije neka sredstva za svoje aktivnosti.
- Većina klubova nije vezana za neku firmu, pa su u velikim problemima.Teško funkcionišemo i za sve akcije se moramo snalaziti, da ne kažem da prosimo, ali bukvalno smo bili prinuđeni da tražimo novac od privrednika koji su nam i pomogli – kaže Čvorović.
B.Brašnjo
Draganić: Pomozite im, spasavaju živote
Da nije bilo dobrovoljnih davalaca krvi tridesetšestogodišnji Vukan Kosović kaže da danas ne bi bio među živima. On je lani imao saobraćajni udes na Luštici u kojem je zadobio teške tjelesne povrede. Njegova sestra Vanja Draganić kaže da je nikšićkim davaocima, konkretno iz kluba „Sv.Sava“, bio dovoljan samo jedan poziv da priteknu u pomoć.
- Moj brat ima rijetku krvnu grupu, a život mu je bio u opasnosti. Samo jednim pozivom iz kluba „Sv.Sava“ su se u trenutku organizovali iako je Vukan bio u bolnici u Kotoru. Tim ljudima mi dugujemo život i ne mogu da vjerujem da funkcionišu bez konkretne podrške. Prema našem iskustvu, građani bi sami trebali da se angažuju i da daju krv makar jednom godišnje kako je ne bi falilo kada je neko u nevolji – poručuje Vanja Draganić.