GUSINjE – Na putu ka atraktivnom turističkom izletištu Grebaje, na drugom kilometru od Gusinja, očajava selo Dolja, koje je donedavno bilo poznato po velikom broju dobrih domaćina koji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom. Sada, od nekadašnjih blizu tridesetak domaćinstava, svoj stalni boravak ovdje održava njih pet-šest, sjećajući se tih dana, kada su, kako navode, bez obzira na dosta težak seljački život, ipak zadovoljno i bezbrižno živjeli, a selo se zvalo Mala Moskva.
Kažu da su nekada svi bili na okupu i da su zajedničkim radom završavavali svakodnevne obaveze. Mililo im se raditi znajući da im trud nije neizvjestan i uzaludan, jer je bio obezbijeđen otkup i sve je teklo nekim normalnim tokom. U vezi sa boljitkom, Doljani kažu da su od nove lokalne vlasti očekivali mnogo više, nadjući se da će napokon i oni odlučivati o sudbini i razvoju svog kraja, ali ističu da su njihova nadanja bila kratkog daha.
– Opština takoreći i ne funkcioniše. Nikoga od predstavnika vlasti ovdje nijesmo vidjeli, jedino kada idu u Grebaje na neka gošćenja ili skupove. Moramo priznati, od nove lokalne vlasti očekivali smo mnogo više. A nije trebalo puno, malo domaćinskog odnosa i to je sve. Ali, najgore je kada vlast jedino misli kako da udomi sebe i svoje porodice, a za narod ni pet para ne daje. U Dolji živimo većinom mi stariji, po jedno ili dvoje u kući. Drugi su otišli u inostranstvo, a ovo malo omladine ni oženiti se ne može u ovakvim uslovima, pa je pitanje dana kada će i oni otići jer baš nikakvih uslova za normalan život nemaju. I ovaj put što imamo oštećen je kamionima koji prevoze kamen i drva iz Grebaja, ali očigledno niko koncesionare ni ne obevezaju da put saniraju. Jedinu popravku i proširenje puta organizovala su braća Vukelj uz pomoć porodica koji na Grebajama imaju vikendice i ugostiteljske objekte. I put do planine Ravni ključ, gdje su nam livade, pašnjaci i šume, nikakav je, ali opštinske službe ni ne namjeravju da ga poprave. U takvim uslovima konj nam je i sada glavno prevozno sredstvo – negoduju žitelji Dolje.
Mještanin Prelja Vukelj kaže da drži petnaestak ovaca i tri krave i da je jedinu pomoć imao od Ministarstva poljoprivrede u gradnji štale i to kada je minister bio Milutin Simović. Od Opština Plav, kaže, tada je besplatno dobio građevinsku dozvolu za taj objekat.
– Pomoći nema niotkuda i kako su naši stari zborili „uzdaj se use i u svoje kljuse”. Sve je otišlo po zlu putu. Kuće ostadoše puste, imanja isto tako i šta da se priča. Od pet kuća Bajrovića, danas nema nijedna, kao ni i od tri kuće Bekteševića. Od Deljana samo je još jedna kuća i to sezonski otvorena. Stalne su tu po jedna porodica Duraković i Nikočevića, a od nas Vukelja – tu su četiri kuće i to je sve, a nekad je ovdje živjelo tačno 25 domaćinstava. Tada je svaki domaćin imao najmanje četiri krave i 15 ovaca, a neki i mnogo više. U toliko domaćinstava imalo je više od 600 ovaca, 150 govedi, 30 konja, a sad ukupno 40 ovaca, šest krava i jedan konj – kaže Prelja Vukelj.
Ni Safet Duraković ne vidi neki pomak koji bi mogao uticati na bolje uslove života u Dolji i ako je, kako ističe, selo nadomak gradu.
– Nigdje ljepšeg položaja za neko selo, nego ovo naše. Svo u ravnici, a okolo planine. Koz selo ide i put za čuvene Grebaje, ali ipak ni to nije dovoljan razlog da se Dolji posveti neka veća pažnja. Imam suprugu i dvoje djece, dva đaka. U domaćinstvu su i majka i mlađi brat. Držim desetak ovaca i dvije krave, ali najveća pomoć mi je od braće koji žive u inostranstvu, koji su mi pomogli i da sagradim dobru kuću i donekle uredim život. I ja povremeno tamo skoknem da bih nešto zaradio za neko bolje življenje. Nema ovdje života, bez ko se zatekao pa nema kud, a svako bi radio kad bi mu se omogućilo. Ali, fabrike i preduzeća su uništeni, sela opustjela i zapuštena, i tu sreće nema. Odavde samo jednog zaposlenog imamo i to što se tu zatekao od prije više od 30 godina. Mi drugi o zaposlenju možemo samo da sanjamo. Što se tiče ove vlasti, ona za nas i ne postoji i o njoj je suvišno i pričati. Nema šta ni da joj poručujemo, osim nek izbroji još ovo malo dana vladavine pa će onda na miru moći da vide šta su radili i zaradili. Jedino im mogu poručiti: da odavde neće imati ni jedan jedini glas – tvrdi Duraković.
Amir Bektešević kaže da se odavno pomirio sa sudbinom da mu iz Dolje pomjeranja nema pa kako bude. Ističe da se čovjek na selu može nadati samo mukotrpnom i napornom radu i življenju.
– Sudbina ljudi na ovom prostoru od davnina je bila vezana za selo i težak život, tako da imamo veoma bogatu tradiciju takvog življenja. Kada se već uđe u onu treću dob i čovjek nema kud drugo, naš narod bi rekao „lezi na šape i ćuti”. Muka je što ova mladost neće ništa dobra vidjeti, a naše je završeno. Držim petnaestak ovaca i od toga preživljavam, a nijesam nekad mislio da ovako može biti, ali eto, nažalost, nikad nije kako čovjek misli ili priželjkuje. Bog nek nam je svima u pomoć – zaključuje Bektešević.N.V.
Kako stvarati porodicu kada posla nema
Marjan Vukelj, jedan od rijetkih mlađih ljudi koji je ostao da živi na selu, kaže da situacija nije nimalo ružičasta. Najgore je kaže što se ne može imati nikakvo zaposlenje, kako bi mlad čovjek ovdje mogao formirati porodicu i živjeti, a očekivanja da će lokalna vlast povraćajem statusa opštine nešto izmijeniti totalno su se, kaže, izjalovila.
– Od očekivanja da će nam biti bolje, ispalo je gore. Jedan jedini papir ovdje ne možemo izvaditi, već za sve moramo ponovo u Plav. Pričali su da je otvoren Centar za socijalni rad, Zavod za zapošljavanje, neke druge ustanove, a mi ne znamo ni gdje su one. Ovakva Opština nije nam ni trebala. U Dolji živi nas pet-šest mlađih domaćina koji se zbog nemanja egzistencije ni oženiti ne možemo. Neće djevojke na selo bez uslova za život, i tako selo propada i nestaje. Kako da stvaraš porodicu kada nemaš posla, kada ne možeš da radiš, samo da praviš sirotinju i ništa drugo, jer boljitak se ne vidi? Da nije rodbine koja živi u inostranstvu i koja nas pomaže, pitanje je i da li bismo opstali u životu – skeptičan je Marjan Vukelj.