GUSINjE – Na prostoru gusinjske opštine ljetina je prilično podbacila, najprije usled kasnih proljećnih mrazeva i snijega, a onda i usled velike i dugotrajne suše, tako da poljoprivrednici uveliko razmišljaju kako da obezbijede stočnu hranu za zimu, a neki od njih razmišljaju čak i o tome da umanje stočni fond.
Poljoprivrednik iz Dolje Prelja Vukelj kaže da je to selo spalo na pet domaćina. On drži oko 30 ovaca, dvije krave i tele. Jedan njegov komšija ima pedesetak ovaca, drugi oko 25, a ostali drže po kravu-dvije. Vukelj naglašava da ova godina za stočare ništa nije valjala. Trave i sijena je bilo tamo gdje se navodnjavalo, a otave nije ni bilo jer suša nije dozvolila drugi otkos.
– To stoke što imam mogu da izimim jer sam za kosidbu uzimao i livade komšija koje žive u inostranstvu. Ko nije imao tu mogućnost, a ima malo, biće u problemima jer će i cijena sijena biti paprena – konstatuje 74-godišnji Vukelj. On ističe da u selu nema omladine, pa nema ko ni da radi.
– Svega pet kuća je cijele godine otvoreno. Ostali su u inostranstvu i samo ljeti dođu da otvore kuće. A nekada su ovdje stočari držali buljuke od 150 ovaca. Koristili su planine, kosilo se i plastilo sve ručno, bez ijedne mašine i sve se stizalo jer se imalo snage. Sada ne znam ni ovo malo kako se savlada. Tada se i planina kosila, a sada i sela zapuštena i sve pritiskao korov i šipražje, a ponegdje je i u šumu sve zaraslo. Moji vršnjaci, a i dosta mlađi, ne vide kosu da otkuju, a mlađi to i ne znaju, pa da nije ovih mašina bila bi bruka. Nema više njiva. Usije se vrt koliko je potrebno za kuću i to je. A ova godina prilično je teška za stočare. Ko može da se snađe za stočnu hranu, može izimiti ono što ima, a ko to ne može moraće da prodaje dio stoke – kaže Vukelj.
Po njegovom mišljenju, selo je završilo priču jer djedovi i babe ne drže selo i poljoprivredu.
– Suša je bila velika i nezapamćena. Po prvi put otkad ja pamtim, ove godine je presušio potok Bistračica, a iz njega su se navodnjavale njive i livade u cijeloj Dolji. Oni koji poznaju nauku kažu da je to zbog velike sječe šume. Izvora više nema gdje su nekad bili. Jedan sa kojeg sam ja doveo vodu, udaljen tačno 1.254 metra, sa kojeg je nekada i selo moglo da navodnjava, sada ne može dvije prskalice da podmiri jer nema vode. I put do Dolje prilično je propao. Uništavali su ga i uništavaju ga teretnjaci noseći od Grebaja kamen, drvo i drugi materijal. Dakle, što se tiče povratka na selo i oživljavanja sela, to je nemoguća misija. Jedino čime se sada možemo pohvaliti jeste struja. Renovirana je linija i nemamo smetnji u napajanju osim ako je neki kvar na dalekovodu – priča Vukelj.
Njegov komšija Halim Duraković jedan dio godine provodi u Americi kod svojih, a ljeti je u Dolji.
– Radni vijek proveo sam u gusinjskom Termoplastu, gdje sam i penziju stekao. Držao sam stoku i bavio se poljoprivredom. Radilo se i znalo se šta je čiji posao i obaveza. Sad toga nema i džaba je sva priča. Pitam se kad Vlada daje kredite za poljoprivrednike, subvencije, razne pomoći, kako niko nema da kontroliše gdje ta sredstva idu. Ako se da za traktor, da se nabavi traktor, ako se daje za gradnju štale ili nabavku stoke, onda da se novac iskoristi za to, a ne da uzmu pare da bi kupili kola. Čak i ako se dobije građevinski materijal ili tehnika, to prodaju i šta se postigne tim davanjima? Nikako ne mogu da shvatim kako nema neka komisija da prati i kontroliše da li se pomoć i subvencije pravilno koriste – kaže Duraković i dodajeda mu nije jasno kako omladina provodi vrijeme u kafani i troši novac, a niko ništa ne radi.N.V.
Teški seljački poslovi
Amir Bektešević kaže da se pomirio sa životom na selu i svim onim što prati takav način života.
– Šta drugo čovjek na selu može očekivati i čemu se nadati osim da se muči i radi seljačke poslove? Radio sam u Sloveniji, ali ljudska sudbina učini svoje, pa se čovjek nađe u situacijama koje nije očekivao. Vratio sam se da živim u Dolji. I naši stari su tu živjeli i mučili se, ali su i imali i bili su zadovoljniji nego mi danas. Držim ovace, izvedem ih na ispašu, pomognem pomalo ovim mlađima i tako dan za dan. Za mene dosta. Imam da srknem pomalo mlijeka, a vrijeme mi prolazi u čobanluku, i to je to – kaže Bektešević.