Da proslava velikog predvaskršnjeg praznika Lazareve subote u Danilovgradu ima dugu tradiciju mlađim stanovnicima ovoga grada potpuno je nepoznato. A da su se za taj dan u varoši kraj Zete nekadašnji žitelji dugo pripremali i jedva čekali da dođe ta subota svjedoči Svetozar Brajović, 92-godišnja starina iz Danilovgrada. Godine nijesu pomutile Svetovo sjećanje na lijepe dane djetinjstva u staroj Jugoslaviji i običajima koji su bili povezani sa Lazarevom subotom.
- Iako sam zagazio u desetu deceniju dobro se sjećam Lazareve subote. Taj dan je bio poseban u mom djetinjstvu i dobro se sjećam kako je majka oblačila crnogorsku nošnju, a ja i brat smo bili u tada popularnim dječjim mornarskim odijelima sa malim zvoncem oko vrata. Pošto smo se tako uparadili sa majkom smo kroz centar grada odlazili do manastira Ždrebaonik, gdje smo prisustvovali svečanoj liturgiji. Nakon toga šetali smo gradom koji je bio prepun ljudi. Sa svih strana na Lazarevu subotu dolazili su mještani okolnih sela, lijepo obučeni i sa djecom - navodi Brajović.
On navodi da su se Lazarevoj suboti naročito radovali najmlađi, jer su im roditelji kupovali tadašnje lizalice od šećera koje su zvali „čibuk“. Bila je to tada velika poslastica, a pred slastičarom u glavnoj ulici stvarao se veliki red, jer su svi htjeli da kupe „čibuke“.
- Mladi su se na Lazarevu subotu okupljali ispred manastira Ždrebaonik. Bila je to prilika da se upoznaju, a bogami su se tada rađale i velike ljubavi koje su se kasnije pretvarale u brakove. Naročito su bile dovitljive djevojke, koje su se dotjerivale i nosile duge pletenice. Nekoliko njih ruku pod ruku prolazile su pored manastira, a momci su poslije muku mučili da saznaju od kojih su i kako da im priđu. Naravno, sve se to radili u skladu sa tadašnjim patrijarhalnim vaspitanjem, ali i religioznim običajima. Svi smo tada imali vjeronauku u školama, polagali ispite iz katihizisa i u stvarnom životu trudili se da se pridržavamo Božjih zapovijesti – priča Brajović.
Naš sagovornik sjetno ističe da se nakon Drugog svjetskog rata Lazareva subota manje proslavljala na ovaj način. Istina, bilo je i tada onih koji su bili vjerni tradiciji i na taj dan okupljali se u centru grada i na popularnom danilovgradskom korzu da se prošetaju, ali sve manje je bilo mladih.
- Lazarevu subotu vremenom je počeo da zamjenjuje prvomajski sabor kod manastira Ždrebaonik. On se i danas održava, ali čini mi se da je Lazareva subota imala neko dublje značenje. Bila je zasnovana na dubljim temeljima, obilježavanju velikog religioznog i novozavjetnog događaja kada je Isus Hristos vaskrsnuo iz mrtvih Lazara. Ljudi su se u Bjelopavlićima radovali tom događaju, odnosno Vaskrsu, pa ne čudi što su se nekako lakše okupljali i upoznavali nego danas na pomenutom uranku – pojašnjava Brajović.
On smatra da bi bilo dobro da se taj običaj sabornog proslavljanja Lazareve subote obnovi, jer se Bjelopavlići u svijetu danas prepoznaju po manastirima, posebno Ostrogu i Ždrebaoniku. Do Ostroga svake godine dođe na stotine hiljada vjernika i dio njih bi vjerovatno učestvovao i na proslavi Lazareve subote u varoši kraj Zete, kada bi se ona obnovila.
- Treba ovaj grad obnavljati na temeljima vječnosti i pravoslavlja, a ne prolaznih vrijednosti. Ove zadnje kako dođu tako i prođu, ali one utemeljene na religiji u Božjem promislu prevazilaze vremenske granice. Što se mene tiče ja i danas kao i prije osamdesetak godina u svojoj glavi slažem uspomene na taj dan i majku u crnogorskoj nošnji. I dalje se radujem tom događaju, a to je možda i jedan od razloga što sam i nanizao toliko decenija – zaključuje Brajović.
I.M.
Danas Vrbica, sjutra Cvijeti
Srpska pravoslavna crkva danas slavi Lazarevu subotu ili Vrbicu. Na Lazarevu subotu običaj je da se nose grančice vrbe, čime se simbolično predstavlja svečani Hristov ulazak u Jerusalim. U SPC, Vrbica je dječji praznik, jer je Hristos, prema Jevanđelju, ulazeći u Jerusalim rekao: „Pustite djecu meni, jer takvih je Carstvo nebesko”. Vrbicu obično u crkvu nose djeca u subotu popodne da bi je ostavili u crkvi da se na Cvijeti, na jutrenju, okadi i očita molitva, a grančice se poslije dele narodu. Na Lazarevu subotu se obično bere cvijeće, ali se ne unosi u kuću, već se drži u dvorištu u posudi sa vodom. Cvijećem se rano ujutro kiti kuća, a vodom u kojoj je stajalo, umivaju se ukućani. Običaj je da se tog dana mladi međusobno daruju cvijećem.
Crkva će sjutra proslaviti Cvijeti, praznik koji simbolizuje carski i svečani ulazak Isusa Hrista u Sveti grad Jerusalim. Cvijeti su pokretni praznik koji se slavi dan poslije Lazareve subote, Vrbice. Hristos je u grad ušao jašući na magarcu, a narod ga je dočekao kao cara, prostirući ispred njega svoje haljine i grančice drveća i noseći u rukama grančice palme. Ovim praznikom obilježava se posljednja nedjelja pred početak Isusovog stradanja, smrti i Vaskrsenja.
Ž.J.