Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije sa sveštenstvom služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Manastiru Dobrilovina kod Mojkovca. Liturgija je služena na dan kada Crkva slavi spomen na čudesno vaksrsenje Lazara Četvorodnevnog u Vitaniji, Lazarevu subotu ili Cvijeti. Besjedeći, episkop je kazao da Gospod Isus Hristos, osim Presvete Bogorodice i Svetih apostola, najviše kontakta je imao sa porodicom Lazarevom i njegovim sestrama Martom i Marijom. Po svemu se vidi, kazao je vladika, da su i oni bili ljubljeni Hristovi učenici.
– Marta i Marija su imale različite darove, o čemu se posebno govori na jednom mjestu, a sa Lazarom je bio prijatelj, što i sam Gospod svjedoči. Rekli bismo sada da je veliko prijateljstvo, velika ljubav prema Lazaru i njegovim sestrama bio razlog što je Gospod pokazao toliku milost i silu, toliko čovjekoljublje da je vaskrsao Lazara iz mrtvih - kazao je episkop Joanikije, ukazavši da je Isus Hristos vaskrsao i mrtvaca jedinca sina udovice iz Naina, kako je zapisano u Svetom jevanđelju po Luki. Ipak, mnogo se više govori o Lazarevom vaskrsenju. U Crkvi je ostalo predanje da je ovo vaskrsenje, ovo čudo Božje, možda, čak, i najveće koje je Gospod učinio prije svog raspeća.
– Gospod je zaželio da utvrdi svoje učenike, apostole i sve koji su u Njega povjerovali prije raspeća, da pokaže silu svog Božanstva, silu svoje riječi, istinitost svake Njegove riječi. Znao je koliko je čovjek po svojoj prirodi kolebljiv, da će se oni, koji su imali vjeru u Njega, poklebati. Znao je i da će Ga Juda izdati, vidjevši da se u njega već uselio mrak i izdaja, ali je sve to trpio - rekao je vladika Joanikije.
Vaskrsenja Lazarevo, dodaje on, bilo je važno iz mnogo razloga.
– Milost se ne može nametati nikome, a u ovom slučaju je ta milost išla i sa jedne i sa druge strane. Lazar i njegove sestre su bili spremni da učine sve za Gospoda Hrista, iako još nijesu u potpunosti znali da je On ovaploćeni Sin Božji. On svoje božanstvo nije otkrio odmah, ali su srcem osjetili i ono što nijesu razumjeli. I vodi ih sve prema grobu Lazarevom, koji je već četiri dana mrtav. Plakao je nad grobom svog mrtvog prijatelja, time pokazao potpunu ljudskost i saosjećajnost, koja dolazi po ljudskoj prirodi, ali je pokazao i milost, koja ima čudotvorno dejstvo i svojstvena je samo božanskoj prirodi, milost koja je čudotvorna, i ne samo to, nego je i svemoćna - rekao je episkop Joanikije.
U našim očima, ističe vladika, to čudo je ravno čudu stvaranja svijeta, jer, to je udahnjivanje novog života tamo gdje je bila smrt.M.N.