Subota 20. jun ostaće zlatnim slovima upisan u anale srpskog fudbala. Da li samo srpskog? Ne već balkanskog u cjelosti. Da, da, toga junskog jutra po evropskim vremenskim zonama omladinci Srbije pokorili su fudbalsku planetu. Osvojili su u dalekom Novom Zelandu, titulu planetarnog šampiona.
Ko se tome nadao? Da li je to realnost ili slučajnost? Da li su srpski dječaci baš toliko talentovani za sport da osvajaju šampionke titule? Da li fudbalska planeta nema boljih demonstratora najpopularnije sportske vještine od dječaka iz Srbije?
Malo se ko nadao, iskreno rečeno. Ne možda što nije priželjkivao, već iz razloga što Srbiju, kao i cijelo okruženje, kao najrazorniji zemljotres, drmaju krize svake vrste. Ekonomska je najteža i najduže traje, mada ni ostale krize Srbiju ne štede. Kao i komšiluk, svakako. Ako se tome nije nadala javnost jesu sami igrači i stručni štab, zbog čega se njihovim uspjehom ponosi svaki stanovnik Balkanskog poluostrva.
Realnost ili slučajnost? Obadvoje vjerovatno! Slučajnost može biti u jednoj, eventualno dvije utakmice, u više susreta u kontinuitetu slučajnost je isključena. Srbi su igrali više utakmica, onda vjerujemo u realnost. Sportski talenat djece sa Balkana, naročito populacije u Srbiji, nesporan je. To svjedoče titule koje osvajaju gdje god zaigraju, i u bilo kojem ozbiljnijem sportu. Ekipno ili pojedinačno, skoro je svejedno. Sportska planeta zasigurno ima selekcija kao Srbija, talentovanih, radnih..., ali to uvijek i nije dovoljno.
Srbija osim navedenog ima i srce. Mladi fudbalski reprezentativci su to pokazali, odnosno pokazuju duži niz godina. Na Novom Zelandu je polagana matura. Sa desetkom. Svaka čast srpskim fudbalerima, ne samo što su osvojili šampionski prsten već što su svojim igrama i ponašanjem skrenuli pažnju na najsiromašniji ali po svakom osnovu najranjiviji dio Evrope. Na Balkan!
Srbija je upalila lokomotivu čija kompozicija treba da povuče ovaj dio Starog kontinenta. Srbija je svetionik kome treba da zahvali svaki ozbiljni ljubitelj sporta, bez obzira ko je, gdje živi, kako se zove, da li se krsti ili klanja... svi kojima je fudbalsko loptanje na duši. Srpska titula treba da „inficira” Balkan od Triglava do Peloponeza, od Jadrana do Stambola. Jednostavno svi se trebamo radovati uspjehu srpskih „novozelanđana”, naročito što najpopularniji među sportovima, njegovo visočanstvo fudbal, skoro da je izumro na jugoistoku Evrope. U problemima je svake vrste. Kvaliteta skoro i da nema, prvenstva su na ivici regularnosti, navijači, ako ih tako možemo nazvati, su tek posebno čudo. Čudo, do Balkana, neviđeno. Nema razlike da li je to u Beogradu, Splitu, Elbasanu, Zenici..., ili pak Skoplju ili Sofiji. Uh, zamalo da zaboravim Podgoricu!
E, zbog toga treba da se ugledamo na mlade Srbe, na njihov odnos prema dresu. Na respekt protivnika. Na fer-plej. Na zanos kojim su krčili put prema svjetskim visinama. Na poštovanje pretpostavljenih. Na odnos prema medijima, navijačima, naciji...
Mladi Srbi su pokazali put koji vodi do najvećih sportskih visina. Taj put nije bio nimalo lak, ali jeste ponosan i svi ga trebamo slijediti. Sport treba da bude osnovno zanimanje sportistima, nikako neke druge stvari. Sport mlade ljude promoviše u nacionalne heroje. Sportski rezultati i slava im pomažu u ostvarivanju životnih ciljeva. Sport vrhunskim sportistima donosi i slavu i novac. Srpski fudbalski omladinci su ovo prvo zaslužili, sve ostalo doći će samo po sebi. Naravno, ako ostanu gordi i uspravni kao na Svjetskom prvenstvu na Novom Zelandu.
Veselin Drljević
)){kind=small}
