Kako je crnogorski sport bio sakat bez ministarstva, bez ministra sportiste, ministra znalca, ministra samostalca! Kako se, nakon devedesetih godina sport negdje bio zagubio. Utopio u razna druga ministarstva i kao uzgredna djelatnost, najčešće ministara sveznalaca, jedva preživljavao. I u tom preživljavanju, sportisti i sportski radnici nijesu gubili nadu da će doći vrijeme oslobođenja sporta. Izlaska iz sjenke drugih društvenih djelatnosti. Živjeli su sportisti u nadi da kada (moralo je doći nekada) bude oformljeno Ministarstvo sporta, pa još kada (ako bude ikada) imenuju ministra-sportistu, biće blagostanja!
Naša sportska redakcija je, reklo bi se, bila veoma uporna u kukurijekanju za ministarstvom i ministrom. Dočekali smo krajem prošle godine i taj dan. Ministarstvo sporta je izdvojeno a ministar imenovan. Pomozi Bože! Pa još jedan od „prvih crnogorskih zlatnih vaterpolo momaka”. Vrhunski sportista – Nikola Janović! Desilo se to krajem novembra 2016. godine.
I šta smo dobili?
Ministarstvo i ministra na njegovom čelu. I. I za ova četiri mjeseca – ništa značajnije. A očekivali smo! Ministar Nikola Janović nije, osim protokolarnih posjeta, par konferencija i saopštenja za javnost uradio ništa opipljivo. Razumijemo da mu treba vremena, ali i ovo što ga je imao ponekada troši u besmislice. Kako drugačije nazvati njegovo bavljenje prstima u televizijskoj emisiji „Načisto” osim kao besmislicu. Nije u njegovom resoru i time se ne smije zanimati ko i na koji način preživljava sportske rezultate! Nije ministrova nadležnost da se bavi osjećanjima sportista (osim ako to nekoga vrijeđa), a podizanje jednog, dva ili tri prsta, pa možda i cijele šake, kao i prizivanje, ili zahvalnost „taliku” svakodnevna je i nekažnjiva pojava na sportskim borilištima širom planete. Ministar Nikola Janović ima mnogo preča posla od oktroisanja osjećanja sportista. Što manje bude gledao u tuđe prste, brže ćemo naučiti himnu, i sa njom lakše pod zastavu.
Pohvalno je od ministra što se bavi reprezentacijama. Potrebna je asistencija, naročito u savezima gdje su mu partijski saborci rukovodioci. Rukometnom naročito! Tamo je doskora komandovao sadašnji ministar vojni i ostavio haos. Svjedočili su to rukometni reprezentativci ovih dana. Vuko Borozan, Vladan Lipovina i Nebojša Simić su skrenuli pažnju na probleme, kojih smo svi odavno već svjedoci i kojih je puna rukometna kuća. Pozvali su ministra svega, ali i njegovog dugogodišnjeg izvođača radova da odstupe. Jasno i glasno, hrabro kako sportistima i dolikuje kazali kroz šta prolazi muški rukomet u Crnoj Gori, ali i zbog čega njihove kolege koje su „osušili dres” sve to nijemo posmatraju.
Kako kaže Lipovina „čekajući posao za sebe, sestru, brata”... Eto u kakvom nam je stanju sport, a sport nije izolovana pojava, već dio cjelokupne društvene zbilje. Rukometni reprezentativci su javno kazali mnogo toga što svi znamo ali ćutimo. Nećemo ili ne smijemo da zub obijelimo. Mladost je rekla čelnicima Saveza šta su radili i šta od njih, ali i od države očekuju. Očekuju i da neko preispita njihove navode i postupi po slovu koji se zakon zove.
Nije ministrov posao samo da utiša nezadovoljstvo i pokrije se trnjem. On mora i da inicira čišćenje terena, pa makar u tom čišćenju i sam „sagorio”. On, njegov prethodnik ili sportisti ako su govorili neistinu. Zakonodavstvo, zaštita sporta i sportista, obezbjeđivanje uslova za bavljenje sportom... a ne prsti... osnovni su zadatci Ministarstva sporta i njihovih čelnika.
Veselin Drljević
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.