U Beogradu je juče počeo 62. Međunarodni sajam knjiga, čiji je počasni gost njemački jezik u okviru čega će Njemačka, Švajcarska, Austrija i Lihtenštajn predstaviti svoja savremena stvaralaštva.
Do 29. oktobra, pod sloganom “Ključ je u knjigama”, ljubiteljima pisane riječi pod kupolama Beogradskog sajma predstaviće se 450 izlagača iz Srbije i inostranstva.
Sajam su u 18 sati svečano otvorili austrijski pisac Karl Markus Gaus i akademik Miro Vuksanović.
Gaus i Vuksanović su poručili da je Sajam knjiga ,,savršena opšta smotra odbrane jezika” koji “u svakodnevici i umjetnosti za cilj ima da se ljudi sporazumijevaju i u riječima onog drugog otkriju sebe same”.
Obrativši se u ime zemalja njemačkog govornog područja, počasnog gosta sajma, Gaus je rekao da za bogatstvo glasova i zvukova savremena književnost na njemačkom jeziku ima da zahvali upravo činjenici da ne postoji jedna obavezujuća i uzorna norma, već nekoliko različitih varijanti standardnog jezika, ali da razlike ipak nisu toliko velike da ne bi i dalje sve vrijeme bilo riječi o jednom njemačkom jeziku.
– Srećan sam što mogu da čitam knjige autora iz Bazela ili Kelna i što isto tako na mojim knjigama u knjižarama u Lucernu, Vaducu ili Lajpcigu nema napomene ..prevedeno s austrijskog– istakao je Gaus.
Naveo je da mu nije ni na kraj pameti da Hrvatima, Bosancima, Crnogorcima i Srbima određuje da treba da se drže onoga što se ranije nazivalo “srpsko– hrvatskim”.
– Razlike u zvučanju, rječniku ili rečeničnoj melodiji, nijanse izraza, taj čuveni lični stil – sve te stvari su od izuzetnog značaja za književnost, ali isto tako može biti pokušaja da se te razlike na ravni jezičke politike uvećaju i načine dubljim nego što jesu – skrenuo je pažnju Gaus.
Podsjetio je da je Vuk Stefanović Karadžić kao izbjeglica u Beču postao jedan od najvećih evropskih intelektualaca 19. vijeka, koji je od dijalekata svoje domovine oblikovao srpski književni jezik, definisao pravopis, sastavio rječnik sa preko 27.000 odrednica i sakupio narodno stvaralaštvo koje se do tada prenosilo isključivo usmenim putem.
Gaus je naveo da se u Beču, u Mađarskoj ulici, na broju 39 nalazi kuća “još jednog slobodnog duha s Balkana”.
– Na zarđaloj tabli, kao stvorenoj za to da je čovjek previdi u divljem i uskovitlanom gradskom saobraćaju, stoji natpis: ,,U sjećanje na Petra Preradovića, velikog hrvatskog pjesnika’’, a malim slovima ispod toga stoji izblijedjela napomena kakva se danas više ne bi mogla napisati, jer je svijet o kom ona svjedoči nestao u ratu i užasu: ,,Postavila Jugoslovenska akademija nauka i umjetnosti’’’, Karadžić, Srbin iz Marokanske ulice, i Preradović, Hrvat iz Mađarske ulice, upoznali su se u tom malom– velikom svijetu trećeg bečkog okruga i cijenili prijateljstvo onog drugog. Što ima smisla, jer su obojica zapravo stremili ka istoj stvari – da kroz akademsko i umjetničko bavljenje jezicima izvedu Balkan iz istorijske usamljenosti i uvedu ga u modernu – ispričao je Gaus.
Kao da se nadovezao, akademik Miro Vuksanović u svojoj besjedi je kazao da “u kanjonu čiste rijeke, kraj pravoslavnog manastira, žive dvije osamljene žene, ne razgovaraju, muževi su im poginuli na suprotnim stranama u ratu”.
– Onamo, gdje je bilo središte jedne od srednjovjekovnih srpskih država, gdje nastaje srpska rijeka koja šezdesetak godina protiče kroz svjetsku književnost, u zimskim mjesecima, žive dvije osobe, brat i sestra. Ne razgovaraju. Brat je svoj jezik nazvao crnogorski. Sestra nije ostavila svoj srpski kojim su govorili njihovi preci i roditelji. Na drugoj obali su dvije kuće. U jednoj je čovjek koji kaže da govori bosanski. U drugoj je starica kojoj je jezik hrvatski. Oni su vršnjaci s bratom i sestrom na drugoj obali i sa ženama u kanjonu. Kada su zajedno išli u školu, učili su iz istih knjiga. U njima je temeljni jezik bio srpski. Njihovi književnici su pisali istim jezikom. Sada su razvrstani u četiri književnosti, sa četiri imena, na četiri jezika, u četiri zemlje. Jedan je postao četiri– konstatovao je Vuksanović.
(RTS)
Ostaće knjige
Vuksanović je rekao da je srpski jezik mali, ali i ostali, s njim i od njega, još su manji.
-Od 7.000 jezika, koliko ih ima u svijetu, polovina je u izumiranju ili u opasnosti da nestane, a s njima će da potone u vrijeme mala vasiona misli i osjećanja – upozorava akademik i primjećuje da će ostati knjige, zapisi u kamenu, papiru i digitalnim oblicima, ćutljivi kao smrt te će tako civilizacija nestalog jezika, a često to znači i cijelog naroda, da postane egzotično znanje nekoliko naučnika.