Piše: Tomica A. Milović
Francuski satirični časopis „Šarli ebdo“ platio je visoku cijenu svojim novinarskim slobodama. Demoni s ljudskim likom, nastali u laboratoriji novog svjetskog poretka totalitarne „demokratije“, desetkovali su, na veoma okrutan način, redakciju ovog časopisa. Tako su nevinom krvlju iscrtali još jedan ornament zla. Obogatili njegove istorijske korijene i istorijsko nasleđe kao satanske svojine i nihilističke ideologije. I iznova stavili Božje tvorevine (dobrotu i ljubav) na veoma ozbiljna iskušenja. Povod terorističkom zlodjelu bio je satirični prikaz poslanika Muhameda, utemiljivača islamske religije i vjere, te ujedinitelja svih Arapa.
No, svaki povod ima i svoj uzrok. U konkretnom slučaju baš taj uzrok ima duboke i slojevito sondirane korijene, nimalo jednostavne za smisleno i racionalno objašnjenje. Evidentno je ipak da Sjedinjene Američke Države, zajedno sa svojom poniznom robinjom zapadnom Evropom, već odavno drsko, teroristički originalno, maltretiraju muslimanski svijet, naročito pojedine zemlje. Nagrizaju ih iznutra, igrajući na kartu unutrašnjeg nejedinstva među njima. Kada i ako to ne uspije, razaraju ih bombama i raketama, ne birajući mete. Ne štede nevine ljude, djecu, žene, starce, objašnjavajući da mrtve glave u rođenoj kući, na rodnom ognjištu, na sprženoj zemlji otadžbine i domovine, donose sreću, demokratiju, ljudska prava... Onima koji prežive. Strašno i morbidno- u isti mah. Ti organizovani lažovi, ti prevaranti i satanini dvojnici, ta nezasita banda teroristička, sa imperijom zla na čelu kolone smrti, ne preza da uništi sve što se mrda, da bi ostvarila cilj- punu vlastitu zadnjicu. Ta pohlepna i nezasita neman ne tamani samo Muslimane, samo arapski svijet. Njihovi otrovni i pogani pipci pokušavaju da svojim ujedom otruju i ostatak svijeta, prije svih onaj pravoslavni. Mogu li Bil Klinton i Barak Obama objasniti šta uradiše Iraku, Libiji, Siriji? Kako završiše Sadam Husein i Moamer Gadafi? Ko zapali kolijevku ruskog pravoslavlja i ruske države- kijevsku Rusiju? Ko ugasi srpsko duhovno ognjište, Kosovo i Metohiju? Ko ono u mojoj Crnoj Gori, 1999. godine, razori živopisnu varošicu Murino? I umori, na pravdi Boga, tek zametnule životne klice, cvrkutave dječje glasove. Sjetite se, zločinačka nemani, banjalučkih beba iz prve polovine devedesetih godina prošlog vijeka. Tek ispiljene iz Stvoriteljove utrobe, umori ih vaša pogana ruka. Isključiste im dotok kiseonika do njihovih sićušnih pluća. I tako platiše kaznu za “zločine koje nesrećne bebe, pucajući iz inkubatora, počiniše nad Muslimanima i Hrvatima” u tada, ne malom i vašom zaslugom, vođenom građanskom ratu u Bosni i Hercegovini.
A sada ste zabrinuti nad sudbinom francuskih novinara. Palite svijeće zadušnice, ogorčeni na terror i teroriste. Ogorčeni na vašu duhovnu djecu, koja su se ispilila iz vaših terorističkih njedara. Tamo gdje vi, odlukom vlada vaših država, ubijate i masakrirate nevine i nejake, to je po vašem shvatanju morala, čojstva i viteštva, prosto civilizacijska tekovina prvog reda. A gdje to čine pojedinci i grupe umakle vašem nožu, izbezumljene i osvete željne nad bilo kim i bilo kada (kao u “Šarli Ebdou”), tome se svim sredstvima mora stati na put. Stidi se, imperijo zla, zbog takve ljudske, odnosno neljudske hipokrizije. Stidi se zbog dvostrukih aršina prema nevinim žrtvama. Pokaj se, ako možeš, imperijo!
Veliki narodni marš ulicama Pariza ljudski je čin. Nevolja je, i to ne mala, što se takvi ili slični marševi, ne održavaju u spomen svim nevino stradalima, ma gdje to bilo. Biranje koje žrtve zaslužuju, a koje ne zaslužuju svijeću zadušnicu, svijeću pokajnicu, predstavlja vrh nesojstva i moralnog sloma čovjekovog.
Eto, na maršu u Parizu, u ime države Crne Gore i njenih građana, učestvovao je ministar spoljnih poslova. I neka. Aferim! Ljudski je to. I hrišćanski. No, evo odmah neobjašnjivog licemjerstva. U Pariz na poklanjanje francuskim žrtvama treba i može- u Murino na poklanjanje žrtvama sopstvenog naroda, ni Lukšić, niti bilo ko iz crnogorske vlasti, od 1999. godine do danas ne ode. Krv murinske djece, božura Limske doline, nevino zgaženih i umorenih zlikovačkom rukom imperije, osvjetljavaće za vijek vjekova crnogorska brda i doline, a Komove, Durmitor i Lovćen u stameni kremen kamen ponosa i slobodarstva vezati. Vlasti dolaze i prolaze. Čast i bruka žive dovijeka.