Piše: Elmir Đoković
Važno je biti fin, tako su me učili, a onda ja, tako fin dječak, odbijem da jedem u gostima kada su me to prvi put pitali. Imao sam šest godina.
“Neću, neću, nisam gladan”, a sve čekam da me pitaju drugi put da bih rekao da hoću. A oni ne pitaju dvaput i ja izvisim za kolač sa čokoladom koji je išao kao desert.
Mati mi je pričala da sam, kad smo živjeli u zgradi sa zajedničkim dvorištem i pošto sam tek izašao s ručka sastavljenog od gulaša i pirea, komšinica pitala da li sam ručao, a ja sam, naravno, odgovorio da jesam. Ipak me ja uvela u kuću i ponudila puding od vanile sa šlagom koji nijesam mogao da odbijem. Kad bi to saznala moja mati, ponavljala je kako to nije dobro, i da treba biti fin i iz učtivosti odbiti čak i kad ti se najviše jede. Imao sam osjećaj da pred odlazak na trening treba da se dotjeram, da namažem noge nekakvom mirisnom kremom, da se instruktor ne uvrijedi zbog mirisa mojih nogu nakon sazuvanja poslije treninga. On bi svaki put vikao na mene da moje noge nisu dovoljno čiste i da bi bilo idealno da vodim računa o tome. Obavezno je bilo i pranje kose pred odlazak na šišanje, da frizer vidi kakve ja vlasi imam i kako održavam higijenu kose te da, ne daj bože, ne primijeti perut. I milon drugih stvari. Jer važno je bilo biti fin.
Nakon toliko godina finoće, sada nisam takav. Da, treba biti fin, ali ne treba biti glup. Uslužna djelatnost i postoji da vam ne bi bilo neprijatno, kao kada na masaži ruka masna od ulja dođe do vaših stopala, a vi imate čukljeve.
Neki ljudi i ne idu kod masera, recimo, jer ih je blam groznih tijela, koja ti maseri zapravo i popravljaju. Ti maseri su se nagledali svega, pa im i vaša ukočena leđa, neojačana u teretani, neće biti ništa novo. Kaže moja maserka da se svake nedelje pojavljuje baka iz obližnje zgrade, uživa da se masira, a i dobro je za zdravlje. Ima osamdeset godina i kožu koja visi, ali ona voli masažu i ne pada joj na pamet da prestane da ide sada kad njena koža nije mliječno bijela i kad joj grudi više nisu čvrste kao oni mali paradajzi, koje je volio njen pokojni muž.
Ona uživa u svakom momentu. Možda zato i ima toliko vitalnosti?! Kaže da ne želi da ode u grob kao posna pita, nego da se njene ćelije napoje elastinom, koji starost neumitno troši. Ona je otresita, ali i fina, prava gospođa. Zato reci zubaru da nisi bio pet godina i da si kampanjac i nemoj da ga lažeš da si bio na putu, pa ga zato nisi pohodio. Bio sam tu, ali nisam mislio na krnjavu četvorku i nisam skraćivo krajeve dvije godine i užasni su, ali šta da se radi. I ne idem do bankomata da uzmem novac, jer sam mislio da će ovaj tretman biti jeftiniji, idem da ih pozajmim, jer još nije legla plata. Važno je da te ničeg nije sramota, da pitaš, da uradiš, pogotovo za sebe, jer ako ti to ne uradiš, niko se za tebe neće pobuniti. Niko te neće dvaput pitati za ručak.
Dobro, možda ipak hoće na Balkanu, ali u svakom slučaju odmah reci da hoćeš da jedeš ako si gladan. Ali reci, ne ćuti! Svi su mnogo fini i svi zarađuju genijalno, baš zato što nijesu fini.
Nije isplativo biti fin, rekla bi Elizabet Tejlor, koja je podjednako uživala i u viskiju, i u muškarcima i u dijamantima. Ona je sigurno odmah govorila šta hoće i sigurno nije hodala kao po jajima.
Kad pričamo o takvom stilu hodanja, sigurno vam je poznata situacija kada neko spava u kući, a vi hodate lagano, da ga ne biste probudili. E, pa baš tada najviše krcka parket. A ako odete u kuhinju da pojedete nešto, obavezno će vam, baš tad kada ste pažljivi, pasti poklopac s lonca ili će se slomiti čaša. I obavezno ćete probuditi ukućanina, koji neće cijeniti to što ste bili pažljivi i mnogo fini. I da, hvala što ste me poslužili, hoću sladoled i u njemu zaboden onaj keksić, ako već ne mogu da imam sve dijamante i ostalo! Biti fin danas i ovdje znači da ćete ostati i gladni i žedni, i goli, i bosi i niko vas neće pitati dvaput…