Piše: Tamara Vukašinović


Savremeni intelektualci se dijele u tri grupe: oni koji svoj intelekt koriste u svrhu opšteg interesa u cilju da stvore takozvano “javno dobro” koje bi koristile i buduće generacije (polako su na izdisaju); oni koji svoj intelekt koriste u svrhu popunjavanja sopstvenog novčanika, a savjest operu po kojim dobrim djelom (brojnija i krajnje upotrebljiva grupacija ljudi) i oni koji su suviše lijeni da bi svoj intelekt uopšte koristili, pa se nadaju ako s vremena na vrijeme daju sopstveni osvrt na određenu tematiku, neko će upamtiti po koju rečenicu i iskoristiti je…pa, u bilo koju svrhu (najbrojnija i najneupotrebljivija grupa). Ipak, kad se svi oni zbroje, nadjačani su brojem onih čija moć logičkog zaključivanja nije dovoljno jaka da pokrene, razluči ili učini bilo šta što bismo definisali svrsishodnim. Crnogorski intelektualci, političari, na kraju i cijela crnogorska javnost, mjesecima se nadmudruje, a ponekad i ono najgore-nadglašava, po pitanju pristupanja Crne Gore NATO-u.
Koliko god su naši, svaremeni intelektualci cijenjeni (ili nisu) ili koliko god žele da budu cijenjeni (?), moramo biti taman toliko iskreni da priznamo da je istorija izrodila neka imena kojima današnjica ni po čemu ne može i ne zna da parira. Jedan od najupečatljivijih mislilaca istorije pojam neutralnosti opisuje na način koji nam ne otvara mogućnosti za dalju diskusiju:
„Najmračnija mjesta pakla su rezervisana za one koji zadrže svoju neutralnost u kriznim vremenima”- Dante Aligijeri.
Navedena Alijansa oko koje se i vodi gromoglasna polemika i priključenje Crne Gore istoj, su svakako pitanje visoke državne politike, ali je obaveza onih ljudi koji takvu “visoku državnu politiku” sprovode da upoznaju crnogorsku javnost sa svim onim što partnerstvo između naše zemlje i NATO ustvari i podrazumijeva. S tim u vezi je i logično da se mladi ljudi (kao oni kojima ova zemlja ostaje u amanet) i pozivaju da pokažu svoje interesovanje na navedenu tematiku i demokratskim dijalogom iskažu svoje stavove na samu temu. Zbog čega se naša mladost poziva na ‘susrete po podgoričkim lokalima’? Zbog toga što je, žalosno, ali realno, kafić vrlo često jedino i isključivo mjesto okupljanja današnje mladosti i zato što je, još češće, ovo jedino mjesto na kom se ta ista mladost osjeća dovoljno “svoja na svome” da bi iskreno iznijela sopstveno mišljenje.
Kako vrlo često zagovornici neutralnosti vole da kažu: “Da je danas 1999. godina…”, ali nije! Da je danas 1943. godina, bio bi Drugi svjetski rat, a naši najljući neprijatelji bili bi Njemačka i Italija, ali nije! Da je danas 1948. godina, bila bi donijeta rezolucija Informbiroa, a naš najljući neprijatelj bila bi Rusija, ali nije! Na kraju da je danas 1992. godina, ne bismo išli na ljetovanje na hrvatsko primorje, niti bi hrvatski turisti dolazili kod nas, nego bismo se sakrivali po podrumima i slušali zvukove prolazećih tenkova…ALI NIJE!
Živimo u vremenu u kom živimo, ali slažem se da nikada niti Crna Gora, niti njen narod ne smiju zaboraviti šta je ova zemlja preživjela i koliko je crnogorski kamen krvario da bismo moji vršnjaci i ja danas bili tu gdje jesmo. Danas živimo u zemlji koja je uspjela da se oporavi od svih borbi koje je vodila, u zemlji koja svakim danom pokazuje veći stepen razvoja, u zemlji u kojoj su ljudi dovoljno veliki da svoj bol i svoje suze zbog tragičnih vremena, zamjene hrabrošću i svjesnošću da svaki put mora biti put unaprijed, a ne put u ponor…zbog budućih pokoljenja.
Ono što je negdje najinteresantnije je činjenica da se oni koji promovišu neutralnost Crne Gore po navedenom pitanju, a okupljeni su u vidu raznoraznih organizacija, sve manje bave samom neutralnošću (valjda su i oni isti prestali da vjeruju u realnost takve sulude ideje), a sve više se okreću kritikovanju vodećih političkih struktura vlasti. Možda im je to i bio primarni cilj, zakamufliran u boje neutralnosti, jer ipak zašto bismo mislili o javnom dobru kada možemo da živimo na račun “skidanja vlasti”?!
(Autor je magistar
ekonomskih nauka)