Što svijet brže odmiče kroz treći milenijum, njegova egzistencija i opstanak postaju sve neizvjesniji. Novi svjetski poredak sam sebe stavlja na golema iskušenja. Netrpeljivost i sukobi, zasad ne planetarnih, totalnih razmjer množe se. Iako relativno lokalni, ti sukobi nose i ostavljaju tragične posledice. Politički i ideološki sistemi, religiozni sistemi, prirodna staništa i klimatski procesi, sve su ugroženiji. Možda neki novi rat svjetskih razmjera nije moguć. Ovo ponajprije zbog prisustva ogromne količine nuklearnog oružja u vojnom arsenalu mnogih zemalja. Ta skladišta ubojitog oružja, i kod najvećih umobolnika, a koji upravljaju današnjim svijetom, negdje u njihovoj svijesti ili podsvijesti, upale lampicu i upozore da je nužno prikočiti. I podsjeti ih da suviše agresivno i bezumno ponašanje ne donosi nikome ništa dobro. Donosi samo opšti nestanak. Promoviše smrt za gospodara. Bez nade u novo rađanje. Bez nade u vaskrsenje. Nikada, čini se, nijesu više bile u upotrebi riječi kao što su: demokratija, sloboda, humanizam, ljudska prava i sl., kao što je to slučaj danas. Izgovaraju ih najčešće silni, moćni, jaki. Uz to, i veoma ratoborni. Oni pod čijom čizmom planeta Zemlja bolno ječi. I ključa „na hiljadu stepeni“. I čijom zaslugom potoci ljudi, potoci očajnika, lutaju zemaljskim bespućima. Na putu u beznađe. A dželat se, po ko zna koji put u istoriji, baškari u ulozi žrtve. Svoju ludačku košulju je skinuo i navukao je onoj pravoj žrtvi. Taj nadrealni preobražaj dželat je zaštitio i institucionalno (svojim sudovima, svojim tužiocima, svojom rukom iskreiranim javnim mnjenjem, te drugim lažnim i siledžijskim sredstvima). To nacifašističko učenje, ta Geringova ideologija i Gebelsova propaganda, ugrađeni su u novi „filozofski i naučni pravac“. A čiji bi radni naslov mogao biti: „Kako autodestrukcijom do samouništenja“. Početak proljeća u SR Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori), 1999. godine. Proljeće koje je, kako bi to pjesnik nad pjesnicima Branko Miljković rekao, te godine „zaboravilo da cvjeta“. Sa Zapada, iz centra Novog svjetskog poretka, u SR Jugoslaviju stiže „Milosrdni anđeo“. Pod svojim krilima nosio je neke najcrnjih darova koje poznaje svjetska istorija ratovanja. Taj umobolni „anđeo“ započeo je na prostoru Srbije, ali i Crne Gore, ne običan, konvencionalni, već pravi atomski rat. Biološki i hemijski rat. Sedamdeset osam dana, taj sumanuti „anđeo“ orgijao je, na najbestijalniji način, nad mojom divnom otadžbinom. Nad njenim nevinim ljudima. Nad biljnim i životinjskim svijetom. Nad njenim, ne malim, i ne bezvrijednim, kulturnim i civilizacijskim tekovinama. Tog zlog proljeća, anđeo – satana, demonstrirao je nad mojom zemljom terorizam bez zadrške. Bez milosti i biranja ciljeva. Bio je to terorizam do poslednje kapi nevine krvi. Do poslednjeg sunčevog zraka, do poslednjeg mirisa cvijeta, travke, planinskog izvora, kapi rose. Terorizam do poslednje ptice na drvetu, krovu, žici telegrafskoj. Do poslednje ćuprije i mosta velelepnog. Sve tamo do plača novorođenčadi u inkubatoru. Do bezbrižnog djeteta na noši. Riječju, bio je to totalni krstaški teroristički pohod. Obezljuđeni juriš do samog kraja. Do pepela, pa i dalje, ako se može.
Negdje uoči dolijetanja „Milosrdnog anđela“ u SR Jugoslaviju, pročitao sam stav američkog slobodomislećeg intelektualca, Majkla Parentija: „Vladajuća klasa Sjedinjenih Američkih Država vodi borbu za nova tržišta i profit. Oni žele bukvalno sve. Žele da naprave profit iz svih ljudskih aktivnosti. Svaka čovjekova aktivnost, sve što se događa u javnim sektorima, treba da postane izvor profita za njih. Oni žele i kontrolu nad svim komunikacionim mrežama, nad svim idejama, svim knjigama. Žele da kontrolišu sve to kako bi napravili zaštićeni svijet za sebe. Ako postoji način da zarade time što bi vam oči iskopali, vjerujte mi da bi i to uradili“.
Vjerovali smo ti i tada, a i sada, gospodine Parenti. Upravo iz „utrobe“ SAD izašao je onaj „anđeo“ iz 1999. godine. I svi „anđeli“ koji od tog zlog jugoslovenskog proljeća pa do danas posjećuju mnoge zemlje i narode. I tjeraju im proljeće, ne da „zaboravi da cvjeta“, već da mu se ime zatre za vjekove unaprijed. U slavu osiromašenog uranijuma, manjih ili većih atomskih punjenja (bombi). U slavu zarobljenog i opoganjenog uma čovjekovog. A sve u korist kosmičke kataklizme. I konačne pobjede moralnih nakaza i moralnih inkvizitora današnjice. I sjutrašnjice.
Piše: Tomica A. Milović