Piše: Vuk Vuković


Ne bi moglo biti da se estetika može usvojiti. Dokle god je zračila vještačkom pojavom, pružala se niz prostor izmicanja, presijecajući se tamnim nivoom, koliko željenim, toliko i nedokučivim. U tome je i mit tehnologije: ona nije tu, dok, istovremeno, suspenduje i drugi plan. Sva ostvarena, ipak, nema stvarnosti, kao što je i ne proizvodi. (Priđimo ovako: zavođenje ne proizvodi stvarnost, kao što je još manje stvarna. Erotizam je negiran čin, utopljen pod manevrom refleksije, tako da Johanes Kordeliju (Kjerkegor – Dnevnik zavodnika) drži daleko od nje same, obavijajući je tajanstvenim velom pojava i muzičkim halucinacijama, željom koju ona ne želi osvijestiti.)
Neonski ruž, stakleni model, mirišljavi filteri: pribor koji na primitivan način dovodi udaljena čulâ sebi, tehno-začarana, i numerički ustrojena. Čak je i erotika plasirana kao digitalni trening, rad tele-prisutne obuke, poput aerobika ili nekog drugog usamljenog sporta. U tom smislu, zaista, nije moguće odoljeti odsustvu koje izbija iz carstva tehnologije. Ta snaga prikrivanja jedne spasonosne praznine, nekad je dolazila od suštine estetike.
Ekonomija je pretrpjela slom (ne odolivši izazovu stvarnog događaja koji je trebalo da nastupi u međuprostoru apsolutnog odsustva svakog događaja), iako u njenom projektu nije bilo ničeg neizvjesnog. Savremeni film besjedi baš o tom duhu ekonomske prazne pojave, o diskursu krajnje nemoći, koji je istovjetan sa onim kojim nas oblikuje pornografija. – Ekonomija i erotika: kapital nultog subjekta.
Nikada stvari nisu jasnije govorile da, u stvari, želimo i gradimo scenu fascinirajućeg isčezavanja. Krajnji žanr više ne opstaje zahvaljujući distanci (pa ni diskontinuitetu), prije životari od povlašćenog nestajanja. Ako smo doskora odbijali transcendenciju u ime vitalnog postojanja, sada je sve prožeto transcendencijom kao dokazom da težimo onostranom šminkanju, zavođenju bez znaka, odnosu putem povezanih ekrana.
Uvijek već, to je bilo pozorište, bog u kostimu i smrt kao neuspjeh otrova u poslednjem činu. Na tragu šekspirovskih uskraćenih ljubavnika, holivudske muze nestaju u ljepotama overdouza, postajući sve od sna ili nemoguće mistike vode. Osluškujući Paskala, rekli bismo: pozorište jeste zlo, psihologija infantilnosti, koja otelovljuje svijet koji nikada neće biti dovoljno zreo da primi Hrišćanstvo. Ne griješi li onda Niče, kad uporno odbija u Hrišćanstvu prepoznati jedinu religiju zrelosti! Pa, ipak, radije se događamo u paganskoj fantazmi, u snovima maloljetnih bogova, na pozornici koja sve otvoreno priča, isto tretirajući ekonomiju kao i erotiku. Tako je pozorište više nego političko, to je polis u raljama zakona, produžena ruka diktature. Kontrola je apsorbovala moć: ono što može da se dogodi (demonstracije, antentat, ljubav), ne može da se i ostvari. U stvarnosti se, nikad ne događa ništa, i njena aktuelnost ostaje poput ljevice, beskrajna uvertira niušta. Ko još i sada saosjeća sa migrantima na putevima očajnika, budući da je informacija o njima poslata u penziju? Mi smo, posthumno društvo, o kome se uopšte i ne može imati informacija.
Pornografija kao i rat, otkrivaju da tijelo više nije neophodno seksualnom činu, kao ni smrti. Potrebno je nešto drugo, drukčije od metafizičke čarolije, produžetak u vidu suverene proteze. Tako univerzum aparata presjeda u svim fenomenima, izdižući sport na stepen ubitačne kreativnosti, modu propagirajući pomoću tableta i opustošenog pola, dok hrana osvaja luksuzni ekstrakt prirode.
Nikako drukčije i nismo zamišljali filmski set (posle sumraka Egipćana, svijet se nije savršenije zamišljao, u tu svrhu i politiku žrtvujući laži koja je spala na samu sebe), na kome smo svi postavljeni, uživljavajući se u probu koja konačno pribavlja sav neophodan materijal za kreaciju neokončive akcije. Dajemo se kao agenti, psihoterapeuti, poslovođe, po potrebi smo još i poete, kao ništa manje i tirani. Psihologija nas je trebala čuvati podalje od sjajnog ostvarenja, želje ili raspleta, tako što bi nas stoički zamrzavala u vrtu dostojanstvene umjerenosti. Možda je dijeta baš taj zlatni asketizam! Odjednom, počinjemo sa povlačenjem, sa odbijanjem jedinstvenosti, sa estetikom plitkog učešća. Humanitet pop-arta: nestanak genija otvara vrata za provalu slave svjetine. U pogledu toga, Vorhol je zadržao status pojave.
Nema sumnje, ovo društvo nije od ovoga svijeta. Ništa ne nastupa, dakle, nikakva stvarnost, ako nema tek sekundarnog udjela; dok je zavođenje, uvijek tek, duboki trag, rentabilnije je tipovati na logiku površine, na neskriveni banalizam, pustinju robe. Potrošnja je filmska, brza, suluda... Pogledajmo samo tu pomamnost „običnog“ trgovca, to ludilo prosuto na sve strane, tu besmrtnost kesâ i krpica koje nas tješe. Međutim, nije li kroz ovaj procijep očigledno da je idol već sad isčezla vrsta, i ništa ga više ne može vaskrsnuti nama, koji smo, sve su prilike, slobodni do očajanja.
U sušt­ni, ni­šta ni­je ta­ko stra­da­lo kao idol, taj kli­nič­ki slu­čaj, pre­dat re­ha­bi­li­ta­ci­ji, po­to­njem da­hu sla­ve, ko­ja ni­ka­da ni­je bi­la ova­ko ni­ska, ne­moć­na i jef­ti­na, ski­da­ju­ći sa se­be veo is­pod ko­jeg ne­ma taj­ne. Pro­sječ­nost sva­ke sla­ve stva­ra post­sa­vre­me­no do­ba.