Šta treba srpska vlada da učini da bi se Milo Đukanović konačno malo smirio, stabilizovao i opustio? Da se samoraspusti? Da ukinemo Srbiju i pozovemo SAD, Britaniju i Njemačku da uspostave okupacione zone? Da li je moguće da neko sa takvim iskustvom u politici i tolikim decenijama na vlasti može u toj mjeri biti izbezumljen i nerazumno fokusiran na jednu državu i jedan narod?
Nisam čuo da se zvanična Srbija tokom protekle četiri godine na bilo koji način bavila Crnom Gorom. Gde je sada ona divna konstatacija da Srbiju konačno vodi Šumadinac...? Paranoidni svijet teorije zavjera dozvoljava jednom premijeru nezavisne evropske države, koja je na pragu NATO-a i najbliže od ostalih evropskih parija članstvu u EU, da neprekidno javno istupa tvrdnjama koje su toliko besmislene, ograničene i nadahnute mržnjom da više ne izazivaju gađenje već podsmijeh.
Đukanoviću je stalo da svijetu objasni kako u Crnoj Gori nema ni ljevičara ni antiglobalista, da nema Crnogoraca koji nisu za DPS i militaristi, već su svi dio jedne zavjere u kojoj su stranke, nevladine organizacije i Srpska pravoslavna crkva eksponenti Srbije i Rusije u borbi protiv NATO-a (evroatlantske budućnosti Crne Gore).
Srbija je vojno neutralna. U Srbiji od 2000. nema zvaničnika koji na bilo koji način radi protiv NATO-a. Štaviše, Vojska Srbije reformisana je po ugledu na Sjevernoatlantski savez. Šta postiže Đukanović grdeći crkvu kojoj pripada velika većina građana Crne Gore? Postoji li makar jedan evropski političar, od pada nacističke Njemačke do danas, koji na ovaj način napada jednu legalnu vjersku zajednicu? U kojoj još modernoj državi socijalistički premijer kao najvažniji cilj svoje partije navodi osnivanje nacionalne crkve?
Kakav je pogled na prošlost Mila Đukanovića? Govori o ukidanju Crnogrske pravoslavne crkve poslije Prvog svjetskog rata? Takva crkva nikada nije postojala. Osmanske vlasti ukinule su 1766. Pećku patrijaršiju pa su u raznim srpskim krajevima ostaci crkve imali različit nivo samostalnosti. Ipak, jedinstvo srpske crkve nikada nije došlo u pitanje, baš kao ni politička težnja za ujedinjenjem. Ujedinjenjem ne u „Jugoslaviju“ već u jednu srpsku državu. Tako su mislili i radili Sv. Petar Cetinjski, Njegoš, kralj Nikola... To svi znaju, a znao je i Đukanović kada je 1990. javno govorio o srpskim korijenima Crnogoraca. Crna Gora se 1918. priključila Srbiji odlukom skupštine koja je legitimnije i u većoj mjeri demokratski bila iazbrana nego bilo koja ranija. Mnogo je poštenije bilo stupanje Crne Gore u sastav Srbije (u čijem je krilu i nastala u 15. vijeku) nego ovo sadašnje uključivanje u NATO.
Tokom prethodnih dana, nakon što je Đukanović u jednom intervjuu iznio ovakve nerazumne, šovinističke stavove, nije uslijedila reakcija Srbije. Đukanović je u istom intervjuu pohvalio Vučića i njegovu promjenu politike. Izgleda da je Vučić zadovoljan kada ga pohvale, u kakvom god to bilo kontekstu. Mrze njegov narod, crkvu i državu, a njega visoko cijene? Moć njegove stranke i njegova karijera bili su, uostalom, u usponu uvijek kada je Srbiji išlo loše. To je, dakle, stari radikalski refleks. Važno je da je on dobar, a što Srbe obespravljuju u Crnoj Gori, što vrijeđaju, satanizuju i progone Pravoslavnu crkvu, što govore neistine o Srbiji... Njega, ni Tomislava Nikolića, koji je sa Filipom Vujanovićem prije neki dan prisustvovao istom samitu, nije mnogo briga.
Ostaje činjenica da Milo Đukanović drži Crnu Goru kao taoca i da na njenoj trajnoj podjeli i nesreći zasniva svoju vlast. Treba reći da se, nažalost, Srbija odavno pomirila sa svojim porazima i neuspjesima. Đukanović je zahvaljujući slabostima, korupciji i bezidejnosti srpskih političara ključno uticao na stvaranje SR Jugoslavije i državne zajedice SCG. Onda se na njih žalio, borio se protiv njih i to bez mandata građana Crne Gore. Crna Gora je danas okrenuta prošlosti, koliko god imala sreće sa velikim silama, turistički prihodovala zahvaljujući ‘’Arapskom proljeću’’... Danas je, prema relevantnim istraživanjima raspoloženja javnosti, za nezavisnost opredijeljeno četiri procenta građana sa pravom glasa manje nego prije deset godina. U Srbiji, čiji su političari izdali srpski narod u Crnoj Gori, podsticali ga da brani Đukanovićevu državnu zajednicu od njega samog, raspoloženje je potpuno drugačije: dvije trećine građana ne želi bilo kakvu zajedničku državu. To je Đukanovićev uspjeh. On nije slomio srpstvo Crne Gore, njega su privremeno suzbili NATO, SAD, Britanija, Nemačka, Albanci, Bošnjaci, Hrvatska... Uprkos tome, Srba je na prošlom popisu, koji je kasnije falsifikovan bilo više nego 2003. (oko 34 odsto), za deset godina moglo bi ih biti i 51 odsto... Problem je u Srbiji čije vođe u svom neposrednom susjedstvu već decenijama tolerišu tiranina koji krši narodna prava.
Kada bi srpska vlada protiv Đukanovića primijenila 10 odsto mjera koje EU primjenjuje protiv političara kakav je, recimo, Viktor Orban, siguran sam da bi Crna Gora pošla putem demokratizacije. Bilo bi to dobro za Crnu Goru pa makar i SDP došao na vlast. Za Srbiju bi već i prekid decenijskog ćutanja i samoponižavanja bio u daleko većoj mjeri ljekovit.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)