Autor: Vladimir Gligorov
Ovdje u Njujorku, gdje se trenutno nalazim, Tramp nema neke velike šanse, bez obzira na to što mu je to rodni grad i stalno boravište. Zato što on podstiče identitetsku politiku, a demografija ovoga grada, pa i države, ne ide mu naruku.
I u čitavoj zemlji nema dovoljno bijelih muškaraca s nižim nivoom obrazovanja na čije glasove on, prije svega, računa. Njegovi savjetnici, a i vođe Republikanske stranke, preporučuju mu da predstojeće predsjedničke izbore pretvori u referendum o Klintonovoj, ali to je u suprotnosti s njegovim najvažnijim političkim porukama, koje su sve, na jedan ili drugi način, uperene protiv žena i manjina, a to je zajedno većina koja će glasati protiv njega, a to znači za Hilari Klinton.
Republikanci su se nadali, i još uvijek se nadaju, da će nekako ili eliminisati Klintonovu iz konkurencije, odlukom federalne policije da pokrene krivični postupak protiv nje, ili da će je politički oslabiti neprestanim istragama o svakom aspektu njenog ponašanja i kao supruge, i kao političara, i državnika. To sve ne bi bilo potrebno da njihov kandidat za predsjednika nije Donald Tramp, koji je od nje nepopularniji. Međutim, glas za Hilari je racionalan izbor, za Trampa pak kontrarevolucionarna nada. I kao kod svih kontrarevolucionarnih pokreta, potrebno je protivnika predstaviti kao kandidata korumpiranog liberalnog režima; potrebno je neprestano i spletkariti o zavjerama i zakulisnim radnjama. Pa se nadati da će iz moralnih i razloga neizvjesnosti dovoljan broj glasati protiv Hilari, ako ne za Trampa.
Nedostatak ove strategije jeste politička irelevantnost. U času kada je uložen najveći trud da se Klintonova kompromituje zbog načina na koji je koristila elektronsku poštu dok je bila državni sekretar (ministar spoljnih poslova u parlamentarnom sistemu, mada to u američkom sistemu nije politički položaj, osim u veoma izuzetnim okolnostima), pažnja javnosti bila je skoncentrisana na rasne sukobe. Policajci su ubili jednog, pa drugog čovjeka crne boje kože, a potom je jedan crni vojnik u rezervi ubio pet policajaca, navodno kao čin odmazde. Čime se odmah nametnula ključna tema ne samo ovih izbora, gdje je zaista potrebno da dva kandidata za predsjednika kažu kako misle da se suoče s tim problemom, zapravo s čitavim nizom međusobno povezanih takozvanih identitetskih problema. Tu se Tramp suočava sa dilemom da li da zagovara politiku čvrste ruke ili da od Klintonove preuzme politiku reformi koje imaju za cilj poboljšanje bezbjednosti, ali i dobrobiti ljudi koji nisu bijele kože. U prvom slučaju potrebno je gotovo vanredno stanje da bi Tramp pridobio većinu, u drugom je njegov problem što se Hilari smatra kompetentnijom. Ono što je vjerovatno najupečatljivije jeste koliko je široka i postojana njena podrška među obojenim Amerikancima, posebno onima crne boje kože. Čak ni Berni Sanders nije mogao da ih pokoleba u tome. Oni ne očekuju da će im poboljšanje donijeti revolucija, a pogotovo ne kontrarevolucija, već sasvim konkretne mjere za koje Hilari obećava da će se zalagati. Njima su poželjne mjere kojima se uklanja rasna diskriminacija, dok Sanders nudi socijalnu pravdu, a Tramp ništa.
Ima komentatora koji bi da predstojeće izbore pretvore u referendum o stanju nacije, gdje bi nezadovoljni, koji su u većini, glasali za Trampa u znak protesta, jer je Klintonova identifikovana sa establišmentom, kako se to kaže. Glasačima ne bi trebalo da je važno za šta glasaju, već protiv čega. Za primjer se uzima Bregzit. Glasove protesta je, međutim, lakše mobilisati za odluke za koje oni cene, ispravno ili pogrešno, da ne bi mogle da imaju velike neposredne posledice, dok to nikako nije slučaj sa predsjedničkim izborima u Americi. Mnogi u Britaniji su cijenili da će upozoriti vlasti da je potrebno da promijeni politiku glasanjem za izlazak iz Evropske unije, ne računajući sa značajnim posledicama takve odluke. Ovo zato što Britanci ne vjeruju da je naročito važno šta se odlučuje u Briselu, uprkos evroskeptičnoj propagandi da praktično o svemu odlučuje briselska birokratija. Većina zaista smatra da je izgubila suverenitet, dakle kontrolu nad vlastima, ali nad onima u Vestminsteru, a ne u Briselu. Pa je poslala poruku sopstvenoj vladi da je potrebno da promijeni politiku, za šta je prilika bio referendum o Bregzitu, jer se na izborima ona teško može donijeti. Kako već biva s takvim protestima, trošak će biti veliki, korist nikakva, ako je uopšte bude.
Predsjednički izbori, međutim, nisu prilika za glasanje iz protesta. Uz to, tu su i opšti izbori, a i oni lokalni. Svi oni su u najvećoj mjeri okrenuti domaćim temama, za koje su vezani sasvim konkretni interesi. Međunarodna politika i bezbjednost mogu da imaju veći uticaj ukoliko bi postojala neka jasna i neposredna opasnost, što nije mnogo vjerovatno, a u svakom slučaju nije predvidljivo. U unutrašnjoj politici obično dominiraju privredne teme, mada se ove godine nameću identitetski, posebno rasni problemi. Tako da će izbori biti odlučeni na pitanjima kako povećati društvenu stabilnost i poboljšati privrednu aktivnost. Tu su razlike među kandidatima velike, tako da zaista postoji stvarni izbor.
Stoga, problem s kojim se republikanci nose jeste: koliko će ih koštati njihov predsjednički kandidat Donald Tramp? Ukoliko naprosto on izgubi, ali Republikanska partija zadrži kontrolu u drugim granama vlasti i na njenim drugim nivoima, najveći rizik je kontrola Vrhovnog suda, jer predsjednik predlaže nove članove na upražnjena mjesta. Ukoliko Tramp pobijedi, strah je da će to biti na račun gubitka vlasti Republikanske stranke, jer bi eventualna većina protiv Klintonove išla uz odvraćanje manjina i žena da glasaju za kandidate republikanaca. Tramp je populista, a ne republikanac, a pogotovo ne konzervativac u obliku u kojem republikanizam i konzervativizam preovlađuju danas u stranci. Za republikance je važno da Tramp prihvati njihovu ideologiju, dok on ne vjeruje da bi na taj način pobijedio, mada bi partiju možda manje koštao. Ali, on računa da bi partija trebalo da radi za njega, a ne on za nju.
Peščanik.net