Piše: Marko Kovačević
Svake godine u susret godišnjici zločina u Srebrenici naše sekularno sveštenstvo nameće javnosti ideju o navodnom genocidu. Isključivo se prekida svaka vrsta komunikacije koja je dovodi u pitanje. ,,Lako je prekidati komunikaciju prkosnim tvrdnjama; teško je neprestano, prevazilazeći tvrdnje, zalaziti u područje istine‘‘, navodi Karl Jaspers u svom čuvenom spisu ,,Pitanje krivice‘‘. Jasno je da naše sekularno sveštenstvo bira da po ovom pitanju čini ono što im lakše pada. Za čiji interes?
Hajde da opet citiramo Jaspersa: ,,Osuda zločina sama po sebi može doći s bilo koje strane – ali jedino je pobjednik može sprovesti; on to čini bezobzirno, isključivo po mjeri sopstvenih interesa. Sve drugo samo je prikrivanje sile i samovolje onoga ko ima moć.‘‘ Ovo ,,sve drugo‘‘ je zadatak koji naše sekularno sveštenstvo ima. Ono opslužuje i raspoređuje moć daje vrednosne sudove koji su apsolutno isključivi, a za sve to ima uporište u onome što najbolje zna da radi - da aplaudira zapadnoj moći i ignoriše zapadne zločine. Pošto u građanskom ratu u BiH ne možemo reći da ima pobjednika, onda tu ulogu uzima ona strana na kojoj se nalaze nosioci moći. Oni su izabrali da se Srebrenica proglasi genocidom iako, uzimajući metode po kojima su to učinili, genocidom možemo proglasiti svaki zločin koji se dogodio za vrijeme tog građanskog rata. Ne treba zanemariti činjenicu da kampanja za proglašavanje genocidom zločina u Srebrenici ima svoje uporište u politici onih zemalja čiji su pripadnici upravo počinili neke od najvećih zločina u 20. vijeku. Njemačka, Turska, Hrvatska, Bošnjaci u BiH, SAD, svoja zlodjela: Holokaust, genocid nad Jermenima, Hirošimu i Nagasaki, genocid nad Srbima, Romima i Jevrejima u NDH itd. pokrivaju polaganjem zločina u Srebrenici u središte priče o genocidu.
Uzevši da je verzija zločina u Srebrenici koju nam plasira strana koju opslužuje sekularno sveštenstvo, sa svim protivrječnostima, istinita, moramo reći da je u pitanju ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i civila, zločin protiv čovječnosti onako kako je to definisano Rimskim statutom. S obzirom na to da su u pitanju djela izvršena za vrijeme rata i da između strana koje su ratovale imamo reciprocitet u izvršavanju ovakvih zločina, to ne možemo govoriti o genocidu. Sam rat u BiH (uključujući i područje Srebrenice) proizveo je iste rezultate za sve strane - deportacije, prisilno premještanje stanovništva, proganjanje na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, nestanak lica, ubijanje ratnih zarobljenika, ubijanje civila. Građanski rat u Bosni vođen je na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. S tim što se mora uzeti u obzir i kolektivno pamćenje srpskog naroda na genocid koji su nad njim vršili pripadnici drugih konfesija za vrijeme Drugog svjetskog rata u NDH i stvaranje slične atmosfere pred potonje sukobe.
U ratu u Bosni i Hercegovini stradalo je oko 100.000 ljudi (dva do tri odsto stanovništva) među kojima, prema nekim izvještajima, 59 odsto vojnika. U genocidu koji se desio u Ruandi 1994. godine, stradala je trećina pripadnika naroda Tutsa. Jasno je da se u BiH ne može govoriti o genocidu. Zato je profesor Šerif Basuini, koji je bio na čelu komisije koja je utvrđivala ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, izmislio pojam ,,lokalnog genocida‘‘. Tužioci su imali problem da Srebrenicu smjeste i u taj okvir pa su u procesu srpskom generalu Radivoju Krstiću tumačili kako se muslimani u Srebrenici smatraju posebnom bošnjačkom podgrupom, te se kao takvi mogu smjestiti u koncept ,,lokalnog genocida‘‘. (ove navode možete pronaći u naučnom radu Kjela Magnusona, Univerzitet Upsala – ‚‘Pojam genocida u pravu i nauci: Jaz koji se širi?‘‘) . Sasvim je jasno da se muslimani iz Srebrenice ne razlikuju od ostalih muslimana u BiH da bi im mogli pripisati naročite osobenosti koje bi ih činile podgrupom.
Cilj je da se formira jednoobrazno mišljenje o Srebrenici i ratu u Bosni tako što će se Srbima nametnuti ideologizovana krivica. Milo Lompar u knjizi ,,Duh samoporicanja‘‘ opisuje to na sledeći način: ,,Kada nam – vođeno svojim ciljevima – sekularno sveštenstvo nameće ideologizovanu krivicu, ono nas vodi neistinitim prerušavanjima koja nas sprečavaju da dotaknemo metafizičku krivicu. Kada se tome odupiremo, onda postupamo u saglasnosti sa Jaspersovim shvatanjem granične situacije koja vodi u uzvinuće: „Više nije riječ o ostajanju bez krivice, nego i o stvarnom izbjegavanju krivice koja se može izbjeći, da bi se došlo do prave, duboke, neizbježne krivice – ali i tu bez nalaženja mira.“ Postoji, dakle, krivica koja treba da bude izbjegnuta: to je ideologizovana krivica. To treba da se dogodi da bi se sačuvalo iskustvo krivice i da bi se krenulo ka pročišćenju. Jer, ideologizovana krivica nameće koncept: kriv si kao Srbin, da bi nas odvratila od misli: kriv si kao čovjek.‘‘
Kada dođemo do misli: kriv si kao čovjek, onda ćemo lako poznati sve one koji su krivi ma kojoj strani pripadali. Ideologizovana krivica zaprečuje put u iskustvo krivice i pročišćenje koje uvijek mora da bude čin slobodnog, a ne nametnutog osjećanja. Taj put se Srbima namjerno zaprečuje. Međutim, naša hrišćanska, pravoslavna komponenta, ipak nam omogućava da budemo svjesni svoje krivice. Drugoj strani ostavljena sloboda da se do spoznaje sopstvene krivice dođe kao do slobodnog, a ne nametnutog osjećanja ne daje nikakve rezultate već se ona pridružuje ideologizovanoj krivici samo jedne strane u ovom slučaju – srpske. ,,Dobar čovjek, pravednik, uvijek se plaši da je on kriv dok je zločincu uvijek kriv neko drugi, a nikada on sam‘‘, rekao je patrijarh Pavle u jednoj besjedi.
Samo nam istina može pomoći da nađemo način da se neki događaji više ne ponove. Osuđenih za pobijene srpske civile na području Srebrenice nema. Naser Orić je i dalje na slobodi. Ako na tom nivou imamo evidentnu diskriminaciju, onda su sve sumnje logične. I mi ćemo sumnjati ne sumnje radi već radi istine, pokajanja i pomirenja. Jer, istinu ne treba saznati već spoznati da bi nas oslobodila.