Piše: Aleksandar Matović
Ima tome nekoliko decenija. Čini mi se da je godinica bila 1979. Bijah star svega šest ljeta i živjeli smo u onoj zgradi kod nove pošte, u Ulici 29. novembar. Taj trenutak pamtim, a mislim da je dan bio oblačan.
Naš stan je gledao na sjever i na jug, mislim, prozori su s tih strana svijeta primali svjetlost. Onaj u sobi je gledao na jug i na bijelu zgradu. Ispred nje je bilo pjeskovito dvorište, ljeti prašnjavo, zimi blatnjavo. Gotovo uvijek je bilo djece koja su se igrala loptom, klikerima, a rijetki srećnici su vozili poni biciklo sa sve farom i dinamom.
Elem, trenutka toga, koji mi je ostao u sjećanju, Miko viknu: ,,Eno ga Šobić!‘‘. Svi ukućani potrčaše do ovog prozora u sobi. Potrčah i ja. Dok sam se onako najmanji i najmlađi probio do prozora, uspjeh vidjeti samo kosu kovrdžavu kako umače u ulaz. Ko je sad pa Šobić? Svakako nije bio ni Prle, a ni Tihi, te ga ubrzo zaboravih.
Nekako u to vrijeme, poče se na radiju emitovati jedna pjesma u kojoj se pominjaše neka Ajša. Ubrzo je počeše pjevušiti svi, pa i moj otac, onako u šali. Zapamtio sam stih – ‚‘a nije znala da sam pjesnik‘‘...
Prođoše otad godine, ja nešto kao odrastoh, rokenrol me uhvati pod svoje, počeh snivati sne muzikantske.
Da približim mladima vrijeme tadašnje – ne bijaše ovih čuda današnjih, interneta, kompjutera i lucidnih telefona. A ni društvenih mreža. Veliko je čudo bila spravica koja se zvaše kasetofon! U sebi je krio i radio prijemnik, pa se sa radija mogla na kasetu snimiti omiljena pjesma i posle slušati sve dok je traka mogla izdržati.
Jednog jesenjeg popodneva kad bijah sam u kući, uključih kasetofon. U njemu kaseta crna bijaše, a preko nje narandžasti papir na kom pisaše ime izvođača i spisak pjesama. Na spisak se nisam obazirao, jer je bila sadržina presnimljena. Kasetofon je imao svoje stalno mjesto na dasci pored prozora. Sjednem na stolicu, pritisnem dugmence i muzika krenu. Ne sjećam se svih pjesama koje su tad ispunile dosadu jesenjeg sunčanog popodneva, ali jednu pamtim veoma, i kasnije sam je bezbroj puta odsvirao kao kafanski svirač...
Uvod na klasičnoj gitari. A onda glas jasan, čist, prijatan - dosadno mi sam u stanu, dok slušam ploče i gledam u zrak... ja gledah kroz prozor u susjednu zgradu. Dok spremam ispit i vježbam gitaru, jedem sendvič uz tetrapak...
Pjesnik me neosjetno uvuče u svoju priču, želio je da vidi Mariju i čekao da mu neki radnik sa građevine da znak je li Marija izašla iz autobusa.
Do kraja pjesme navijah da se Marija pojavi i pjesniku odagna tugu.
Pjesma se završi, trgnuh se i vratih u svoje dosadno popodne i u svojih dosadnih petnaest ili šesnaest godina, ne pamtim baš. Prva misao bijaše da pritisnem drugo dugmence na kasetofonu, da traku premotam na početak pjesme. Da je čujem još jednom. I čuh je, ne jednom...
Prođe nekoliko godinica od tog popodneva, izrastoh u momka koji se već brije, otac mi u knjižari ,,Mladost‘‘ kupi gitaru. Upoznah Batana, učitelja gitare, i za nekoliko mjeseci napornog vježbanja, prosvirah ja. Savladah molove i durove, molske i durske skale, dominantne septakorde, dimove i majeve. Počeh sam sa kaseta ,,skidati‘‘ pjesme i maštati o velikim nastupima. ,,Ulovih‘‘ sa radija skoro sve Miladinove pjesme – ‚‘Od druga do druga‘‘, ‚‘Opet krivi tip‘‘, ‚‘Svetozara Markovića 39‘‘, ‚‘Mariju‘‘ i druge. Ali mi je ona ,,Ajša‘‘ iz djetinjstva uvijek bila negdje s kraja misli, a nikako da je sretnem. Do jedne zimske večeri kad smo Žeca i ja pripremali repertoar za dvije gitare. Bijaše tad 1994. godina. Pitah ga da li zna tu pjesmu, pomenuh onaj stih ,,nije znala da sam pjesnik‘‘. ‚‘Da, znam je‘‘, reče Žeca. Mislim da je imam na nekoj kaseti, kaza, i zakopa po kutiji. Izdvoji jednu i pruži mi je. Evo ti, nosi je kući. Stavim je u džep jakne, jedva čekajući da je čujem.
I čuo sam je, nešto kasnije. Nisam znao ni kako počinje, al‘ računah, prepoznaću je. I prepoznao sam Ajšu odmah. Ni sad ne znam kako je dovedoh, one noći do studentske sobe... dotad sam čuo sve hitove jugoslovenske pop-rok scene, neke i svirao, ali ova pjesma ostavi na mene utisak kao nijedna dotad. I do sad. Miladin je u njoj opjevao poznanstvo i ljubav s mladom ženom čiji je čovjek radio za njemačku marku i, moglo bi se reći da događaj kao takav nije nov. ALI kad to Miladin ispjeva... jeste jedinstven. Iz svakog stiha, iz svakog tona izbija plamen, vatra bije iz zvučnika, slušalac ostaje bez daha. Svaka slika iz pjesme je jasna kao sunčan dan, sa pjesnikom se preživljava svaki tren. I onaj kod komšije igrali su karte, čule su se psovke i galama. Mladost, skrivena ljubav u iznajmljenoj sobi, kao slika vrhunskog majstora pred očima slušaoca. Što Miladin i jeste. Ovih dana majstoru je uručena nagrada. A trebalo je i mnogo ranije. Posle nekoliko decenija pojavio se na televiziji. Miladin Šobić. Pjesnik koji se nikada nije eksponirao, a uz čije pjesme su rasle generacije. Pjesnik čiji se stihovi znaju napamet. Umjetnik koji, uz Vita i Živka, čini trojac kojim se ponosi grad pod Trebjesom. Neprevaziđeni Miladin.