autor: jakob augstein
Ako bismo jednom riječju morali da opišemo naš svijet to bi bila riječ – preopterećenost. Previše svega. Previše informacija istovremeno. Previše protivrječnosti. Previše zahtjeva. Baton ruž, Nica, Istanbul, Vircburg, Minhen. Sve se dešava istovremeno. Sve iziskuje saosjećanje, razmišljanje, odlučnost i – pažnju. Previše. Ali stvarnost ne zna za milost. Moramo na to da se naviknemo. Kao što se čovjek koji dolazi sa sela navikava na gradsku buku. Sa samo jednom razlikom: za nas nema povratka na selo.
U SAD policija ubija Afroamerikance. Govorimo o policijskom nasilju i rasizmu. Onda Afroamerikanci ubijaju policajce. Reagujemo na to i raspravljamo o opasnostima koje vrebaju u društvu koje se raspada. U Nici čovjek kamionom ubije više od 80 ljudi. Našu pažnju ponovo usmjeravamo ka Evropi i brinemo zbog islamskog terorizma. U Vircburgu jedan sedamnaestogodišnjak, izbjeglica iz Avganistana, napada putnike u vozu i ubiju ga. Raspravljamo o razlikama između terorizma i postupaka poremećene osobe, o izbjegličkoj politici i tvitu Renate Künast. A tu je još i Turska, državni udar, pa protivudar. A sada i Minhen. I jutro? A gdje je kraj?
Imamo novo računanje vremena. Prvu brzu godinu smo imali prije samo pet godina. Bila je to 2011. Sjeća li se toga još neko? Odlazak zbog plagijata njemačkog ministra odbrane Gutenberga, revolucije u Egiptu i Libiji, masakr Andersa Behringa Brejvika, cunami u Japanu i katastrofa u Fukušimi, te njemačko odustajanje od atomske energije. Sve se to odigralo u samo jednoj godini, a danas nam se čini kao ljetnji program. Ali nas osjećaj preopterećenosti još od tada ne napušta.
Niko nema toliki raspon pažnje i toliko saosjećanja koliko nam je danas potrebno. Saosjećanje nije neiscrpno. Potrebno je vrijeme da se ono obnovi. Potpuno emocionalno pražnjenje slijede emocionalna iscrpljenost i ravnodušnost. I užasnutost, možda i sram zbog nas samih.
Sve se ubrzava. Takva tvrdnja iznesena u eri brzog života sama po sebi djeluje besmisleno. Ali je ona tačna. Brzina se povećava i gubi se kontrola. Na grčkom je ‘’kybernetes’’ osoba koja upravlja, koja se stara da ostane na kursu. Kibernetika je nauka o upravljanju sistemima. Naša stvarnost je kibernetska katastrofa. Naša sposobnost da zadržimo pravac opada sa ubrzanjem tempa koji nam je nametnut. Kočnice nisu otkazale, jer ih ni nema. Vanredno stanje je naše normalno stanje.
S ubrzanjem raste i strah. Nije slučajno što se istovremeno šire terorizam i populizam. Oba fenomena žive od straha. Strah je najveća prijetnja civilizaciji, a njegova kontrola je najveće dostignuće ljudske civilizacije. Ali neko ko se već boji, zna da je to lako reći.
Živjeti danas nije nimalo lako. Svjesni smo da globalizacija i internet neće nestati. Hajde da se prilagodimo, da naučimo. Trenutno može dosta toga da se nauči o društvu i ljudima. Slutimo da je Helmut Šmit bio u pravu kada je još 1997. napisao: “Bez brige o građanskim vrijednostima naše društvo će postati politički plijen različitih interesa”. To je, s obzirom na razjedinjena zapadna društva, blago rečeno. Savez je krhak, jer blijedi ono što nas je povezivalo.
Zašto je to tako? Možda zato što je i demokratija smrtna. Ako ona ne ispuni svoja obećanja, zamijeniće je nešto drugo. Zapad nikada nije obećavao jednakost. Ali pravdu jeste. Ljudi su prevareni. U filozofiji poznajemo “prirodni pogrešan zaključak”: samo to da nešto postoji ne znači i da je ono dobro. Ali postoji i moralni pogrešan zaključak: sama činjenica da mi neku osobinu smatramo pozitivnom, ne znači da je ona prirodna. Možda je pogrešan moralni zaključak vjera da svi ljudi žele da budu razumne i dobre demokrate. Možda ima priličan broj onih koji žele da budu nikogovići.
Filozof i bivši britanski veliki rabin Džonatan Saks podsjetio nas je jednom da optimizam i nada nisu isto. Optimizam je vjera da će biti bolje. Nada je vjera da ćemo zajedno učiniti sve da bude bolje. Optimizam je pasivna, a nada aktivna vrlina. “Ne morate biti hrabri da biste bili optimista”, rekao je Saks, “ali vam je potrebno puno hrabrosti da biste se nadali”.
Preveo
Miroslav Marković
peščanik.net