Pi­še: Bo­ris Jo­va­no­vić

Dobro je. Sve u svemu. Treba dobrim započeti dobar dan i biće zaista dobro. Pilulica sreće, malčice sljepila, malko nagluvosti, kockica leda na srculence, doza mrtvila koprcavom duhu i momentalno je dobro. Mislim: bolje je. Pišem: dobro je...
Dobro je na primjer biti Srbin ovih olimpijskih dana. Radovati se, na primjer, olimpijskim medaljama, pjevati, na primjer, srpsku himnu, za promjenu, na primjer, zasuziti od sreće. Osjetiti, što bi se reklo, spontani izliv burnih emocija. To šokiranje uvijek dobro dođe, još od onih pradana kada smo zajedno proslavljali prapobjede kojih su se neki odrekli, a neki ih ponavljaju kao da će im od toga zaista biti bolje. I upali ponekad. Bude bolje. Pa onda bude gore. Saberi, oduzmi, pomnoži, podjeli, pa pola baci u mutnu Moravu, drugu polovinu će ti pojesti nesoji i ostaćeš sa malo dobra koje si sačuvao kao kamičak sreće u cipelici života. Tek da znaš da si živ i da ti je dobro, moj dobri zemljače, dok još uvijek žulja...
Dobro je, slutim, a slutiti jedino znam u sveopštem dobru, što se ljeto polako, ali sigurno završava. Ljeto, kao ljeto, ima svoj početak, svoj zenit i svoj neumitni dobri kraj. Ekstaza, kao ekstaza, razočaravajuće se surva u mlaku letargiju neispunjenih očekivanja. Zato je dobro što ljeto prolazi, a i dobro je što će, valjda će, opet doći. Ponekom grešniku preplanu ramena i izgori nosić, ponekom mučeniku pocrne tabani i skore se pete od zavičajnih zakorovljenih ledina po kojima je tabanao i ovoga juloavgusta u potrazi za zaturenom ugrmljenom maleckom srećom. Neko se prežderavao, neko je, bogme, gladovao, poneko je, opet, u svemu našao mudru mjeru i poslije se kajao što makar malčice nije pretjerao, jer u pretjerivanju je, moj umjereni zemljače, izgleda jedina naša ljepota...
Ko ne pretjera, kao da i nije ljetovao, kao da nije ni živio jer pravi život nije jesenskozimska magluština i hladnokrvlje, već ljetnja jara i pomama. Zato je dobro što ljeto prolazi, jer će valjda naredno biti mnogo bolje od ovog što vijugavim repićem pozdravlja zatečene i depresivne jadnike na rtu dobre nade. A ako i naredno ljeto omane, a sve mi se čini da hoće, opet je dobro što je došlo i u svojoj dobroti omanulo i ostavilo, sportskim rječnikom govoreći, gorak ukus u ustima ili zarđalu medalju obavezno zlatnog sjaja. Dobro je, kažem, dok smo živi, a bilo bi i previše da pride tražimo i čelično zdravlje, koje odavno i nije opštenarodno dobro, već povlastica dembelana koji su bolesni i kad su zdravi...
Dobro je što nam ne treba mnogo da bi nam bilo bolje. Prstohvat soli učinio bi život na rtu dobre nade mnogo snošljivijim, mnogo boljim nego što jeste, a i ovako je sasvim dobro. Neslani bravi iz slanog narodnog predanja nasrnuli su i na ovo malo dobra što se šćućurilo u zgučenim poskrajnutim životima koji su nam, svakako, jedino dobro. Kad prođe njihovo neslano vrijeme, valjda će biti bolje, mada su i neslana vremena prirasla srcu i pritisnula pamet, postala, u sportskom žargonu, naša nevidljiva prednost u odnosu na sve vidljivijeg protivnika. Dobro je, sportski rečeno, što je naša igra uvijek mnogo mnogo bolja, od našeg rezultata, a i to je nešto, a i to nešto nije baš malo, već je bolje od najgoreg, što je zaista dobro...
Dobro je, zapravo, što smo se uvijek poredili sa najgorima, najmanjima i najglupljima i što smo uvijek uspjevali da ostanemo neporaženi u tim derbijima slavnih, sportski kazano, fenjeraša. Još kad bi smo dobili najgore, najmanje i najgluplje u bilo čemu, pa makar i u onom najmanjem, najgorem i najglupljem, onda bi nam zaista, zaista, zaista bilo dobro. A i ovako je dobro, jer više ni najbolji, najveći i najpametniji među nama ne očekuju da pobjedimo najgore, najmanje i najgluplje koji su nam jedina utjeha i zastidna radost u našoj igri skrivalice i od sebe i od drugih...
Dobro je, što dolazi rana jesen, pa pozna jesen, pa zima, pa tako redom, jer je prirodni poredak i tok u svemu ovome najbolji. Istina je, da se i tu stvari za nespokoj pomalo remete, ali još uvijek smo, što je osobito dobro, pošteđeni debelog minusa i poledice u julu i avgustu, a i prevelkih vrućina u decembru i januaru. Kad grešnik pomisli da ne mora opet ljetovati u januaru i februaru, mnogo mu je lakše i uistinu bolje nego što jeste. A i zimnicu smo sačuvali makar u ovim takozvanim ljetnjim mjesecima, pa je opet dobro. Sve je dobro dok kupusina i podvarak ne zamirišu našim melanholičnim sokacima, a kada zamirišu biće to mnogo mnogo bolje nego što nam sad izgleda. Uostalom, ko se koliko mi, raduje prepunjenoj plastičnoj kaci punoj čistog ce vitamina?! Još kada ne bi otužno bazduckala i podsjećala nas na tužno i srećno djetinjstvo kad je sve bilo mnogo bolje i gore nego što je sada, bilo bi zaista i odista dobro...
Eto zato je dobro, što ovo izduženo namučeno ljeto nekako još pretrajava. I što se još uvijek skupi za prvu jutarnju koja nam je i posljednje kafansko dobro. I opet je dobro iako je sve više samoće u našim malim dobrima. Pa je i dobro iako se sve manje radujemo drugim malim dobrima. Dobro je i kad nam je naše malecno dobro milije od njihovog ogromnog dobra. Kažu, a valjda lažu, da je dobro i kad nas nečije majušno dobro zaboli kao najveće zlo. Valjda je i to dobro. Jer bez toga dobra ne bi bilo zla. A kad nema zla, nema ni dobra...Znaju to i ove dobrice koje se pripremaju za još jednu, ovoga puta oktobarsku, krađu...
(Autor je književnik)