Piše: dr Blažo Zlopaša
Oko referenduma u Republici Srpskoj digla se velika buka. Galama Bakira Izetbegovića i neodmjerene prijetnje ratnog komadanta Halilovića podsjetile su me na početak tragičnih devedesetih, kad je Bakirov otac Alija svjesno odabrao put ka civilizacijskoj stranputici i tragediji.
Bakir pokazuje ono što je medicinska nauka potvrdila- da djeca od roditelja nasleđuju gene koji daju instrukcije za nastanak osobina. Bakir ide očevim stazama. Alija se na taj put odlučio mnogo rano, daleke 1946, zbog čega je i počelo njegovo robijanje. Polovinom pedesetih godina uhapšen je u Nikšiću, kao službenik građevinskog preduzeća „Crna Gora“ koje je gradilo hidrocentralu „Perućica“, zbog pripadnost i organizaciji „Mladi muslimani“. Njegova je suluda poruka: „Žrtvovaću mir da bih ostvario cilj. Hoću državu, makar bila velika kao avlija!“ Tada sam Aliji napisao pismo koje su objavili mnogi jugoslovenski listovi: “U pamet se, moj Alija! Zar mir i zdravlje imaju cijenu?“Sve što sam u tom pismu predvidio šta će se desiti njegovim suludim porukama, obistinilo se: Bratunac, Kravice, Sarajevo, Srebrenica... I danas se ista poruka može uputiti Alijinom sinu, da ne ide suludom očevom stazom i da ne nastupa ratnohuškačkim rječnikom, zato što svi znamo šta je iz toga rezultiralo: nevini su platili životima, razaranjima, raseljavanjima i teškim psihičkim traumama. Bosna se vratila u daleku prošlost. Nestala je „sarajevska raja“, razdragana mladost, kratke suknje su zamijenjene feredžama i burkama, a Alijina „islamistička demokratija“ donijeće Sarajevu i Bosni to da djevojke koje ne pokriju kosu budu napadane na javnim mjestima. Od te retrogradne ružne prošlosti RS mora biti daleko.
Iz tog razloga, referendum koji je održan ima puno opravdanje, kao stub demokratije. Švajcarska je jedna od najuređenijih zemalja svijeta. Pojam stabilnosti i demokratije. Jedna od karakteristika demokratije u smislu državnog uređenja su referendumi. Narodne inicijative koje predstavljaju ustavnopravno regulisanje demokratije su glas naroda. Švajcarska je jedan od najstarijih i najstabilnijih predstavnika demokratije, čiji građani uspješno učestvuju i direktno mogu uticati na izmjenu nekog zakona. Od opštinskog, preko kantonalnog, do saveznog nivoa vlasti prožimaju se narodne institucije i referendumi. Direktna demokratija, odnosno pravo na referendum, stvorili su u Švajcrskoj sistem u kojem se političari iskreno plaše da odluke koje donose mogu biti opovrgnute, što samo po sebi donosi visok nivo političke stabilnosti. Osnovno načelo demokratije je da građani imaju poslednju riječ. Rezultati referenduma nisu uvijek onakvi kakvima se nadaju političari. Zato političari u nekim zemljama bivše Jugoslavije ne pitaju svoj narod šta misli o važnim pitanjima, na primjer o ulasku u NATO, ponudi za ulazak u ovu Alijansu i sličnom, već sami donose odluke. Tako nešto ne bi smjelo da se desi u Srbiji, posebno kada se radi o ponudi za ulazak u NATO. Mora da se ima u vidu koliko je Srbija stradala od NATO bombi, a šteta razaranja nije plaćena...
Dreka Bakira i želja ratnika Halilovića za novim krvoprolićem prije referenduma istovremeno je testiranje mnogo čega, pogotovo imajući u vidu da je referendum protekao u švajcarskom stilu- mirno i dostojanstveno. Referendum nije uperen ni protiv koga, već je ukazao na potrebu međusobnog uvažavanja i poštovanja osobenosti susjeda.
Referendum u RS testiraće u prvom redu tzv. međunarodnu zajednicu. Odluka Ustavnog suda BiH nije pravna nego politička odluka, nije donesena voljom sudija, već po instrukcijama sa strane. Ne uče li nas o tome prethodni događaji, ne samo u BiH već i sva nasilna događanja u razaranju ustavne države kakva je bila Jugoslavija? Bakirov put, kao i put njegovog oca, vodi ka dva cilja: zagovaranje sukoba, kada nikome više nije do rata, jer je cijena bila previsoka, i drugi- dobijanje države velike kao avlija, koju je otac Alija nagovijestio svojom suludom politikom.
Alijino žrtvovanje mira radi države, makar bila velika koliko avlija, počelo je i propraćeno je ubijanjem mladića u Dobrovoljačkoj i u Tuzli koji su izvršavali svoju ustavnu obavezu. Zločinci su ostali nekažnjeni.
Oko referenduma nije izostala ni galama hrvatskih jurišnika. Uz Tuđmanovu poruku iz devedesetih: „Hrvatska je željela rat, jer rat joj je bio potreban“, nasilno protivustavno je napadnuta Jugoslavija. Napad na kasarne JNA, progon sa vjekovnih ognjišta pola milona sugrađana samo zato što su druge vjere i nacionalnosti početak su i kraj takve retorike i politike.
Na kraju, nameće se pitanje- kome i zašto smeta da Srbi 9. januara, drugog dana po Božiću, slave i Svetog prvomučenika arhiđakona Stefana. Sv. Stefan je prvi hrišćanin koji je stradao za istinu Gospoda i zato se naziva Prvomučenikom. Njegovo mučeništvo potresno je opisano u Svetom pismu Novog zavjeta.
U tome što je ovaj dan izabran za praznik RS ima dosta simbolike. Sveti arhiđakon Stefan činio je mnoga dobra i pomagao ljudima i sva njegova dobra pominju se u Svetom pismu Novog Zavjeta. Bio je u srodstvu sa apostolom Pavlom.
Sv. Stefan je snagom svoje vjere dokazivao Jevrejima, svojim sunarodnicima, da su oni zaista ubili Mesiju, očekivanog toliko vjekova. Zbog toga je među svojima bližnjima imao mnogo neprijatelja, ali ih je uvijek pobjeđivao istinom. Kako nisu mogli da spriječe njegovo propovijedanje, pribjegli su, uz pomoć lažnih svjedoka, kleveti da je hulio na Boga i Mojsija, baš kao što se zbilo i sa Isusom Hristom. Tako su duhovne starješine pobunile narod protiv Sv. Stefana. Kao i Hrista, Stefana su lažno optužili i uhapsili i osudili. Na suđenju Sv. Stefan je pobijao jednu po jednu klevetu lažnih svjedoka. Istina razjari njegove sudije, izvedoše ga iz grada i ubiše kamenjem.
Među mučiteljima bio je Stefanov rođak Savle, koji je kada su ga kamenovali, spoznavši istinu o Isusu Hristu, primio njegovo učenje i ostatak života proveo propovjedajući jevanđelsku istinu, šireći Hristove riječi i osnivajući crkvene zajednice.
Toga dana, kada su kamenovali arhiđakona Stefana na jednoj uzvišici, stajala je Presveta Bogorodica sa svetim Jovanom, gledajući mučeništvo ovog prvog mučenika za istinu njenog Sina, moleći se Bogu za njegovu dušu. Poslednje riječi Svetog Stefana su bile: „Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj!“
Smeta li ova hrišćanska poruka ljubavi i praštanja gospodinu Bakiru Izetbegoviću, a bogami i njegovim zaštitnicima sa Zapada, koji se od usvajanja Dejtonskog sporazuma, kojim je ustanovljena RS, nikad nisu pomirili sa njenim postojanjem? Zato nastoje da je korak po korak podrivaju- prvo, oduzimajući joj, protivno pomenutom sporazumu, određene nadležnosti, a sada tjerajući je da se sama odrekne svog datuma rođendana, a posle toga, vjerovatno i svog imena. Na taj način bi Bakir, uz još koju stotinu hiljada izmišljenih podanika, zaokržio svoj sultanat. Sve to prate već oprobani metodi lažnih optužbi i propaganda, pri čemu se ne biraju sredstva. Ko im god smeta, pa čak i cio narod, biće oklevetan i izvrijeđan. U intersu mira ne treba im uzeti ni ovo za grijeh- poruka je Svetog Prvomučenika arhiđakona Stefana koga Srbi slave tog dana.