Piše: Milutin MIĆOVIĆ
U državi koja organizovano poništava svoju kulturu javni kulturni istupi podsjećaju nas na Sizifov posao. Nije Crna Gora samo podijelila samu sebe, nego se i odijelila od sebe. Ostatak naroda, koji nije u službi državne ideologije, sopstvenu državu doživljava kao stranu silu, da ne kažemo okupatora. Da nijesu ovo samo apstraktne formulacije, dovoljno je vidjeti kako je u Crnoj Gori latinica smijenila ćirilicu i kako u državnim institucijama kulture sjede samo oni koji su spremni da sprovode preimenovanje i preoznačavanje kulturnog nasleđa koje je stvarao državotvorni narod Crne Gore. Kao u nekom tragikomičnom apokalipsisu, organizovano se uništava sve svoje, a za oslonac uzima ono što je tuđe. Sprovodeći do kraja tu katastrofalnu doslednost, ministarstvo crnogorske prosvjete, svoju azbuku je zamijenilo abecedom - i na najmlađima primijenilo taj opit, da bi zaborav sopstvenog pisma i imena bio zagarantovan.
Miroslavljevo jevanđelje, Oktoih, Njegoševa djela, koja su ispisana i odštampana ćirilicom, po kulturnoj ideologiji savremene Crne Gore, trebalo bi da pripadnu nekoj drugoj kulturi, nekom već stranom nasleđu. Zvanična Crna Gora je već napravila takav raskorak sa rođenim kulturnim nasleđem, da je nemoguće da se ne obruši u tu rupu, koju bi htjela, na tuđim nogama, da prekroči.
Kultura dijaloga, kultura osnovane polemike, u dramatično polemičnoj Crnoj Gori, ono je što se izbjegava, i što se ne smije dozvoliti ni po koju cijenu. U miru treba dotući ostatak naroda, koji čuva ono što je dobio od svojih predaka.
Književno društvo Njegoš i pisci koji učestvuju i ostvaruju njegove programe i zamisli, nepotrebni su, pa možda i opasni za savremenu crnogorsku kulturnu ideologiju, ali su oni upravo najpotrebniji onoj Crnoj Gori koju drže Njegoš i ćirilična tradicija.
U svakom vremenu Njegoš ima svoje saradnike u svom narodu, a to su oni koji se trude da se očuvaju temelji sopstvenog kulturnog pamćenja, i koji prihvataju učešće u duhovnoj borbi koja obnavlja čovjeka iz temelja.
Njegoš je živio i pisao pod okupacijom tuđinskog carstva, ali je u nemogućim uslovima proslavio slobodu, i zažegao u svom narodu borbu neprestanu. Vidio je šta je čovjek, a mora bit čovjek, ali okusivši božanske sile koje i u najvećim tjeskobama daju mahove i djelatno nadahnuće, postao je uzor, pomoćnik i savremenik, svim pregaocima duha, kulture i javnog djela. Njegove pjesničke formule, postale su matrice duhovnog vitalizma, svih onih u našem narodu, koji se trude da svoj život izdignu iznad ništavila, i da u svoje vrijeme i svoje savremenike udahnu dah slobode i poštovanja čovjeka.
Pjesništvo sabira najbolje duhovne težnje svog vremena i svog jezika, iznova osvjetljava oslonce kulturnog pamćenja, i brine da tajna života i čovjeka ostane živa i djelatna. Dodirujući sva vremena, poezija savremenicima daje živu riječ koja ih brani od umora, zaborava i duhovne smrti.
Njegoš je jedan u srpskoj kulturi i poeziji, izdvojen i nadmoćan, ali svima daje svoje riječi, koje se ne gase i kad nas uhvati najdublja tama.
Eto dubokog razloga da Književno društvo Njegoš, sa piscima i prijateljima, obnavlja to blago djelo razotkrivanja protivrječnosti koje pritiskaju i naše vrijeme, i našeg čovjeka, i našu Crnu Goru. Srpski pisci u Crnoj Gori žive pod okupacijom režima, koji sve čini da njihov život i djelo učini nepotrebnim i besmislenim. Njegoš je doista ovaj grdni svijet ispitao, otrovi mu čašu iskapio, ali i spoznao onu životvornu tajnu čovjekovu koja njegov duh veže s nebom. Reklo bi se da se ponavlja i obnavlja vječno isto. Zato je i dostojno čovjeka, prezreti ljudsko ništavilo, i krenuti na podvig koji nas oslobođa od tiranije straha, umora, i diktata savremenih vlastodršaca, koji bi i ovdje u Crnoj nam Gori htjeli da ugase iskru besmrtnu, koju je Njegoš proslavio. Slobodni ljudi, ako ih još ima u Crnoj Gori, doista u ovo vlasti koja nam je nad glavom, imaju svog i svenarodnog okupatora i razoritelja kulture koja nas je rodila.
Sloboda i oslobođenje imaju šansu ako se pokreću iz ovih, dubljih izvora. Njegošev primjer, svijetli i u ovoj crnogorskoj tami - i tama ga, još, ne obuze.(Autor je književnik)