Piše: Nikolina Đurović
Samoća je plodno tle, za rasuđivanje i rasađivanje. Najstrašnije, ona je usuđivanje. Za samoću treba snage smoći, delija si u samoći. Ovaj naš nejak bješe, te mu ona strašna bijaše. Sam samcat, u samoći, on bješe u mrtvoći. Sam samcat, samotan, on bješe vazda sumoran. Sam samcat, u tihoći, on ne bješe u punoći. A puno je volio puno! Puno življa, nade, grohota... Manje plača, puno trača. Manje brige, puno razbibrige. Punu krčmu najvećma je zavolio. Puno, puno! Kad pritisne pokrov samoće, on odlazi po mjeru punoće. A krčma puna! Kelneri ko šećeri, baristi bez savjesti, neka nova, ušećerena, razbibrižna lica. Tad ulazi on, naš krčmarski don, po svoju dnevnu dozu, u reserved ložu. Tad naruči on, naš krčmarski don, svoju dnevnu dozu, domaćinsku lozu. Tad zapali on, naš krčmarski don, svoju dnevnu dozu, nikotinsku bozu. Jer ona je ta, družbenica odana. Jer ona je ta, dnevna doza života. Jer čak i u samoći, on s njom je u punoći.
Razgleda on nju, drugu dražesnu. Uzima on nju, u svoju ljevicu. Miriše on nju, ružu najmirisniju. Oblizuje on nju, mednu draganu. Pali on nju, lako zapaljivu. Sagorijeva on nju, najeksplozivniju. Mia cara Julieta, Korona, Pantela... Tepa on njoj, svojoj najljupkijojoj. Jer Romeo je on, on zna s njom, naš krčmarski don. Udiše on nju, svoju životodavateljku. Ispija on nju, i od loze miliju. Hrani se on njom, svojom hraniteljkom. U krvi mu je ona, opasna ko droga. U mozgu mu je ona, djeluje ko droga. Al’ pokreće ga ona, voli je ko drogu, baš nju, od Nikota Niku. Sto puta na den uzdiše za njom, tom strašnom davateljkom! Vezala ga ona, ta fatalna donna! Hej, Nikita, šta učinila mi jesi? Niki, živote, bez tebe života nema, moj kiseonik ti si, moj kiseonik od nikotina! Bez udaha minuta dva, bez Nike minuta jedna! Daj mi Nike, daj mi nikotina! Daj mi Nike, samo nek se dimi! Daj mi Nike, pa nek i izdimim! Oh Bože, udišem da bih živio, duvanim da bih živio?!
Pa je vidio don da škodi mu ona, ta ženskasta droga. Pa je vidio don da strada od nje, te strasti mu najmilije. Pa je pošao don u obestrašćeni dom, tražio je lijeka, što ga nema apoteka. Pa je sreo tamo primarijus dona. Pa se žalio donu na ženskastu drogu. Reče mu don da pati sa njom, htio je don razvod sa njom. Ali ne dade ona, ta ženkinja bona. Hej, brate moj, to problem je i moj, uzvrati ladno primus don. Za nju dobro zna moja zlata boje desnica, ona je i moja nesanica. Na bijeloj odeždi trag mi piše, volim te sve više... Vezala me ona, ta ženskasta droga. Ne mogu ti pomoći, brate moj, i ja tražim lijeka, nema ga moja apoteka. A i svikao sam se na nju, tu vjernu družbenicu... Čuješ čuješ primusa! E vala, kad može primus može i on, pomisli don! Okuražen, vrati se don, najkrasnijoj njoj.
A onda je čuo don za Kuba pušački raj, a onda je čuo don za cigarillos raj, tabako festival. I odlučio je don da odvede nju, svoju Niku najmiliju, za dvadesetgodišljicu. Da se iskupi don za prethodni jad i da podijeli sa njom taj, zemaljski raj. Odlučio je don da se nadmeće s njom u tom raju pušačkom. A u raju krčma, a u krčmi ruma, a u krčmi dima... Dima, krčma puna dima! Ko u raju, zgrabio je Romeo nju, svoju Julietu, udahnuo je don nju, od dima draganu. Kadio se njom, tom ženkinjom dimljenom. Opila ga je ta, od Nikota kadionica. Ispuštao je nije dok je popušio nije, ispuštao je nije dok pepeo postala nije. Ispuštao je nije, dok krv mu postala nije, ispuštao je nije dok mozak mu postala nije... Dok život mu ispila nije... Julieta, najduži pepeo u istoriji Habanosa! Nikotinske boze, danas, bila je prevelika doza.
Najdraža insekticida postade homicida. Zapravo, ostade insekticida. Jer, don odavno nije bio homo. Nikita ga je kafkijanski preobražavala, majstorski unižavala, sebi saobražavala. Kukavac postade kukac! Zakukala je za njim vascijela Havana, zakukala je za njim vascijela kafana. Ispratila ga je vascijela Havana. Nije mu ostala dužna nju, tabako premiju. Pokriven je, a on s njom, platinastom Julietom. Ispratila ga je vascijela kafana. Nije mu ostala dužna nju, vječnu pouku. Pokriven je njim, epitafom granitnim. A na njemu barist zlatom piše, tiho tiše:
,,Krčmarski don, kuća ga je proklinjala, kafana ga je blagosiljala. U pakleničkoj strasti sagorio u raju. Nadam mu se raju, makar i u Hadu.“ Pa je sisao i isisan bio, pa je dimio i izdimio, pa je strastvovao i stradao. Jer, strast je stradanje...
(Autorka je profesorica i književnica)