Piše: Magda Peternek
Sjajna izreka Paola Koelja da je život ono što nam se dešava dok smo obuzeti drugim stvarima, otvara mnoge poglede, ali i podstiče na razmišljanje. Mnogi nisu svjesni (ili nisu bili) njene dubine, životne istine kao i opominjujuće suštine. Oni o kojima danas pišem vjerovatno i nažalost nisu bili nikada, a nikada neće ni biti, a to su uskogrudi ljudi.
Činjenica je da svi uglavnom živimo takav život koji više liči na opštu jurnjavu nego na smirenu, skromnu i dostojanstvenu i borbu i ulogu koju bi trebalo optimistički ‘’odigrati’’. A život, onaj pravi, suštinski, svakodnevno prolazi kraj nas, vukući nas za rukav, i uporno skrećući pažnju da je baš on taj s kim treba i da drugujemo i da mu budemo vjerni.
Uskogrudi ljudi, naravno, ne misle tako. Njihov pogled na svijet (eh, kako je mali njihov svijet), njihova preokupacija i vodilja ne dosežu dalje od njih samih i prizemnih i površinskih susreta sa stvarnošću. Kako će zapravo uskogrudi čovjek moći razumno, pozitivno i duboko sagledati ono u njemu i oko njega? Bogme, nikako. Ono što je u njemu, za njega je nepregledno, jer je ubijeđen da je on jedini i nedodirljiv. Ono što ga okružuje, njega ne zanima, jer je sebi najbitniji. Ali, ako imamo u vidu da je sebičnost njegova vodilja (naravno, pored neznanja) onda će ga njegovo (bliže) okruženje zanimati samo ako bude imao koristi od toga.
Ko nije protiv mene, taj je za mene! A onaj koji je protiv mene taj mi je neprijatelj! To je poruka koju uskogrudi čovjek uporno koristi kao svoju devizu. Veoma lako osuđivanje drugih, ako se ne vladaju ili ne ponašaju po pravilima uskogrudih, tipična je odrednica ovog modela ljudi. Na taj način oni smatraju da je istina u njihovim rukama i da samo oni koji se njima obrate imaju pravo na nju. Zakržljalost svijesti, zamandaljenost tolerancije, opake predrasude, loše su osobine ovih nesrećnih, ali nimalo bezopasnih ljudi. Naprotiv, vrlo su opasni, isključivi i nimalo dobronamjerni. Ono što ih čini još opasnijim i negativnijim jeste njihov nimalo zanemarljiv broj.
Naime, u poslednjih tridesetak godina, a svi znamo kakvo je to vrijeme bilo, iznjedrio se veliki broj ovakve ‘’sorte’’. Bratoubilački rat, ogromna mržnja, netrpeljivost, lopovluk, izbacili su na površinu one koji ne vide dalje od svog nacionalističkog (po)nosa! Busanje u svoja uskogruda prsa glavno im je zanimanje godinama.
Skučene duše ovih štetočina ne mogu nikome i nikada pružiti ni ruku, ni razumijevanje. Uskogrudi ljudi, zatrovani svojim sebičnim i jednostranim načinom razmišljanja, nažalost, stoje na čelu mnogih i društvenih i životnih kolona. O političkim da i ne govorimo. Nacionalizam raspiruju svuda, zatvaraju nas u torove, ruše mostove pomirenja i tolerancije, iz jednog jedinog razloga- radi opstanka na vlasti. Njihovo suludo vjerovanje da je onaj koji misli drugačije ne samo njihov neprijatelj već je i nečovjek zasnovano je na potpunoj dominaciji isključivosti. A isključivost ne hrani ništa drugo nego totalno neznanje i primitivizam.
Reformisanje svijesti za uskogrude, najblaže rečeno, predstavlja ‘’španska sela’’. One druge, političke reforme, samo su jalova i lažna obećanja, zarobljena u demagoškoj prćiji uskogrudog vođe.
Priklanjanje takvima, poistovjećivanje sa njihovim šablonskim načinom razmišljanja, nemanje uvida u suštinu, nedostatak zdravih ideja, zatvaranje u svoje rupetine, čini naše društvo sve bolesnijim i nesrećnijim. Dodvoravanje takvima koji misle da je upoznavanje drugih kultura, drugog jezika, tolerancija i razmjena iskustava, kao i prihvatanje sugestija atak na njihovo ‘’nacionalno (opljčkano) blago’’-zapravo je direktno učestvovanje u uništavanju svog naroda i nepoštovanju njegove kulture. Zamjena teza, kao simbol demagogije, uskogrudog čovjeka čini još opasnijim, otrovnijim i nemilosrdnijim. Njega ne zanima drugi čovjek, ne zanimaju ga njegovi problemi, on jednostavno nema osjećaj za druge. Ne tiču ga se. Svoje golemo neznanje i zatucanost krije u veličanju nepostojećeg ponosa. Upravo uskogrudi čovjek i ponos apsolutno su nedodirljivi svjetovi. Gdje nema ponosa, nema ni dostojanstva, a gdje nema dostojanstva nema ni čovjeka. Dubine i širine ljudske duše za uskogrudog su nedokučive i nezamislive.
Ima li kulture u tako golemoj skučenosti? Ne, bogami, ‘’puškom da je gađaš’’. Kultura je takvima ljuti neprijatelj pa je ‘’poželjno’’ sasjeći je u korjenu. Na njenom mjestu uveliko bujaju opšti prostakluk i javašluk.
Zato, dragi moji, široko, duboko i daleko! I u mislima i u pogledima i pružanjima. Upoznajte i sebe i svijet da biste se ljepše i lakše voljeli. Na tom putu budite radoznali, tolerantni i ponosni. Samo tako duša će znati da sluša. Ja joj širim svoje ruke. I ja i moj bič. Jer uskogrudi ljudi su kič.
(Autor je pjesnik)