Piše: Mihailo Medenica
Navrzme se tako, s vremena na vrijeme, poneki Albanac (aj da budem politički korektan) pa prijeti kako će me ubiti zbog odlaska na Košare, u Krumu, Kuks, reportaža o stradanju i patnji Srba na Kosovu i Metohiji, uz već folklorno: “Imamo tvoju fotografiju, ćekamo te!”
Ismijem se slatko s tim čekalicama, čak im i napišem u kojim kafićima sjedim po Beogradu, da ne dangube čekajući me dole, jer još važi nekakva potjernica za mnom, čisto da znaju gdje u koje doba dana mogu da me “ovjere” (al da plate piće, ne volim da ostajem dužan), pa se tako rastanemo uz “pozdrave” familiji i upozorenje za kraj: “Gotov si, Mihail!” (ko da sam burek, pa mi još i pogriješe ime, gore nego da me ubiju, no...).
Od prekjuče se, evo, navadilo neko momče iz Peći, prezimena Bećiraj, veli da sam se jednom provukao, ali da ću sledeći put ostaviti kosti na Prokletijama!
Izvinim se lepo momku što sam se, eto, provukao, obećavši da ću sledeći put da mu se najavim, da me ne vitla po Metohiji nego upuca ko čovjeka s prozora, u pidžamici, i zahvalim za ono o kostima, jer, zaista, vjerujem da nema veće milosti nego ostaviti ih na Kosovu i Metohiji!
Pjeni dječko tri dana, već standardno: sjeme, pleme, majku karpatsku, krv, lozu, satire mi sve do muškatle i to na perfektnom srpskom, pa izgori siroma kad mu na sve odgovorim: “Vidiš kako je lijepo kad obojica polemišemo na maternjem...”!
E, onda vrag odnese šalu kad je pomenuo nešto što se ovdje već zaboravilo i što me je zaista preplašilo- kafić “Panda” i ubistvo šestorice naših momčića, od kojih je jedan bio sin jednog od očevih najboljih prijatelja!
Napiše mi doslovno: “A za “Pandu” ste vi sami priznali da je srpku djecu ubila vaša “crna ruka”!”
To “mi” se odnosi na našeg vajnog premijera, koji je izjavio tako šta (da ne budem grublji) i zaćutao zauvijek, davši eto svakoj šuši argument da upre prstom na nas i kaže: “Monstrumi, pobili ste svoju djecu!”
Zaludu sam ja avetnom Pećancu objašnjavao da Vučićeva vrijedi koliko i Vendina da je nevina, oba kraja batine su u tom trenutku bila u njegovim rukama!
Nema Pećanca koji imenom ne zna ko je učinio taj stravičan zločin!
Slavili su kurjaci u selu nadomak Peći smrt djece kao da slave rođenje, kako već samo monstrumi mogu, ali ne- Vučić je dozvolio sebi da tresne nešto mnogo veće od gluposti i da sve ostane na tome!
Skamenio sam se, ništa mi više nije bilo smiješno, niti sam dalje polemisao s fukarom, shvativši da nemam prava da se ljutim na njega kad mu je Srbin dao i pogaču i nož razrezavši krivicu za krv anđela na našim rukama!
Niko više nije pomenuo “Pandu” od tada, niti se veliki šaman udostojio da na svojim isprazno-istorijskim konferencijama za štampu porekne ili dokaže tu strahotu koju je ustvrdio, obilježivši nas za vjek vjekova i opoganivši grobove golobradih mučenika!
Ono što me posle svega ponajviše plaši jeste osjećaj da se Kosovom i Metohijom trenutno zore oni koji su ga jednostavno više voljeli!
Kako da se otrgnem tom utisku kad mi je jednom rečenicom avetinja dokona začepila usta, podsjetivši me na reči “najmudrije” glave otkad je glava u Srba!
Evo, predsjedniče vlade, najljubaznije Vas molim da sad sazovete to vaše druidsko kolo zvano konferencija za medije i vratite se koji mjesec u nazad i kažete šta znate ili priznate da ste slagali!
Previše nas koštaju vaša magnovenja i olako date izjave, kao da ste u kakvoj uličnoj anketi!
Nije problem što je ovaj pećanski miš spočitao meni Vaše riječi, već što će dovijeka svako to isto spočitavati našim pokoljenjima dok i sama ne počnu da vjeruju u to, a znate kao i ja, kao i čitava Peć, Metohija, ko je to učinio- imenom i prezimenom!
Da sjutra Srbiju odvedete u raj uzalud vam kad prečice tražite kroz pakao!
Jeste li svjesni šta ste učinili?!
Pijanica što tresne naveče iskijava tri dana, a kamoli kad premijer vajni “sveže” čitavu naciju ko kakva vlaška baba vračara!
Nije vam ovo bila ni prva ni poslednja, ali možda najteža od svih!
Recite mi, evo poslušaću, šta da kažem kad mi se sledeći javi, zaprijeti, i usput pomene kako će mi rasuti kosti po zemlji u kojoj počivaju djeca koju je naša “crna ruka” pobila?!
Izvinite, ili nemojte, ali ima ona stara i umna: “Što jedna budala iskrivi stotinu pametnih ne mogu da isprave!”
Ne plašim se ja njih, vjerujte, već nas!
Ponosan sam na sve što sam kao novinar i čovjek učinio, sramota me je, međutim, što ne strepim od njihovih djela, već od Vaših riječi!
Od nečega se mora umrijeti, nije problem, ali ne od stida zbog laži!
Tako ne želim da odem...