Autor: Matija Bećković
Nedavno sam imao susret koji vrijedi ispričati. Na uglu ispred hotela „Balkan“ stajao je uglađen čovjek i besplatno dijelio svoje vizitkarte rasijanim prolaznicima.
Na vizitkarti je pisalo: J. Jovanović, mediokritet.
Među vizitkartama bilo je i prevedenih na francuski. Sa neophodnom dopunom: J. Jovanović, mediokritet iz Jugoslavije.
Pred sobom, nesumnjivo, imamo ljude koji znaju šta hoće. To su predstavnici najzdravijeg dijela našeg naroda: oni su socijalno osigurani, politički stabilni, konstruktivni, realni, perspektivni, nesumnjivi, vjerni i dovoljno ograničeni da bi se na prvi pogled mogli smatrati dobrim i prijatnim.
Dugo su mediokriteti, samo zato što su mediokriteti, stajali u sjenci nekih drugih vrijednosti. Došlo je vrijeme da izađu na ulice. Posle niza uspjeha i zapaženih rezultata, koje su zabilježili naočigled cijelog svijeta, nema više razloga da se stide i sklanjaju. Naprotiv. Udruženje za zaštitu mediokriteta razvija sve širu aktivnost. Među mediokritetima vlada mediokritetska solidarnost. Već danas se može reći da će biti nezaposlenih, ali među njima neće biti nijednog mediokriteta. Biće uhapšenih, protjeranih, žigosanih, neshvaćenih, poniženih, neostvarenih, uvrijeđenih, tužnih, sentimentalnih, ali među njima neće biti mediokriteta. Njima to ne leži. Ko se ne bi divio takvoj vitalnosti! Narod gleda filmove u kojima drugi igraju. Posmatra drame u kojima drugi večeraju. Sluša ploče na kojima drugi pjevaju.
Kupuje knjige koje su drugi napisali. Čami pred televizijom na kojoj se ne pojavljuje. Gleda velelepne građevine u kojima ne stanuje.
Obožava žene koje ga ne poznaju. Gradi brodove kojima se ne vozi.
Proizvodi mirise kojima se drugi mirišu. Gine u ratovima koje drugi vode.
Gdje se dede toliki narod kad ga na najvidljivijim mjestima nema? Ko je pobijedio ako je narod izgubio? Mediokriteti.
U čemu je tajna njihovog uspjeha? Zašto ima relativno malo mediokriteta? Mediokritet je čovjek na zemlji, domaćin, bez dilema i snova. Profesionalac. On na svim konkursima insistira na tome da je mediokritet. Štampao je vizitkartu sa ovim podatkom.
Zbog svih ovih, navedenih i nenavedenih razloga i činjenica nije nikakvo čudo što sam i sam poželio da budem mediokritet svoje vrste. Zašto?
Mogao bih prevazići sebe i svoje mogućnosti.
Sva vrata bi mi se otvorila. Po protokolu bih ušao u mnoge nezaobilazne spiskove. Obradovao bih svoje roditelje. Prevazišao bih sva očekivanja i sve prognoze, počev od oca i učitelja do svih onih koji su me poznavali.
Zaprepastio bih ljekare koji su me liječili. Bacio bih u očaj drugove koji su zajedno sa mnom ponavljali razrede.
Svu svoju nekvalifikovanost zamijenio bih vjernošću, glupost lijepim vaspitanjem, nedarovitost dobrim vezama, neznanje tuđim elaboratima.
Umjesto o svojoj, brinuo bih o sudbini svijeta. Razbijao bih glavu ne svojom, nego tuđom nepismenošću. Mučio bih se peruanskim problemima. Čačkao bih po tuđoj prošlosti, jer sam radoznao i dobronamjeran. Bez reda u glavi, pravio bih ga u državi. Bio bih pravi ambasador mediokritetstva, čije bih interese štitio na svakom mjestu.
Ali, avaj!
To samo ostaje san anarhoidnih, problematičnih, nervoznih, nestrpljivih i sopstvenom krivicom neshvaćenih ljudi.
wwwiskra.co