Autor: Boris Dežulović
Zvao me lani u ovo doba u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, vrelo je ljeto, udario čelopek, a Mujo pije pivo i osvrće se oko sebe, pa onako tamne i slane kože, samo u kupaćim gaćama, naglas kontemplira: “Ovo je život: hladno pivo, sunce, pijesak, voda…”
-Ne se.i - u to ga trgne Suljo - nego popij to i trpaj u mješalicu!
Tako mi je, baš poput bauštelca Muja, izgledao nesrećni Dragan Čović kad sam ga lani u ovo doba vidio u mostarskoj Osnovnoj školi ,,Petra Bakule’’. “Ovo je život, Božo”, uzdahnuo je tada Dragan osvrćući se oko sebe: “Hrvatska zastava, slika Franja Tuđmana, hrvatski grb, glasačka kutija, lista za Sabor…” “Ne se.i, Drago, nego ubacuj u kutiju”, trgnuo ga je u to Božo Ljubić, “pa da stignemo na otvaranje radova na kanalizaciji u Bijakovićima i konsultacije oko slučaja Sejdić-Finci!”
To je Bosna i Hercegovina, zapisao sam tada odgovor nekome kad me bude pitao ko je ta, šta je ta, da prostiš, Bosna: bilo je i prije materijalnih dokaza njene besmislenosti – svako od vas zna ih sad iz glave nabrojiti četrdeset – ali boljeg i preciznijeg nije bilo od prizora kad predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom Mostaru ubacuje glasački listić u kutiju s grbom Republike Hrvatske, kad, dakle, predsjednik jedne suverene evropske države najnormalnije, baš kao da otvara kanalizaciju u Bijakovićima - štaviše s neskrivenim ponosom, kao svoje građansko pravo, ali i patriotsku dužnost – glasa na parlamentarnim izborima druge suverene evropske države.
Prošlo je otada godinu dana, i u međuvremenu su otkriveni brojni novi dokazi besmisla dejtonske Bosne i Hercegovine. Jedan je tako otkriven na vanrednim, nedavno ponovljenim hrvatskim parlamentarnim izborima, istim dakle na kojima je tako ponosno onda, kao i danas, glasao predsjednik Predsjedništva susjedne BiH.
Pobjednik tih izbora, naime, ispao je HDZ, njegovi dotadašnji zastupnici u Evropskom parlamentu Andrej Plenković i Davor Ivo Stier postali su hrvatski premijer i šef diplomatije, i na njihova je zastupnička mjesta u Briselu valjalo poslati zamjene. Po zakonu, u tom slučaju u Evropski parlament idu prvi sledeći s pobjedničke liste, a to su bili sedmi i osmi na toj listi, penzionisani hrvatski oficir Ivica Tolić i Ivan Tepeš, predsjednik bizarne Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, nesrećnik što je na cijeloj HDZ-ovoj listi za evropske izbore dobio uvjerljivo najmanje glasova, pola promila, ili preciznije tačno sedamsto sedamdeset četiri glasa, a na ponovljenim parlamentarnim izborima jedva dvije stotine. Valjda posramljen, a još vjerovatnije prestravljen od novih sramota u tuđem, nepoznatom svijetu, Tepeš je odustao od evropske karijere, i u Brisel se valjalo spakovati sledećem, devetom s HDZ-ove euvopske liste, prvome iza Ivana Tepeša.
Tako je, da skratim, nova hrvatska zastupnica u Evropskom parlamentu postala Željana Zovko. Što nikakve veze s ovom pričom ne bi imalo da Željana nije karijerna veteranka bosanskohercegovačke diplomatije i dugogodišnja službenica Ministarstva vanjskih poslova BiH, od 2004. do 2011. ambasadorka u Francuskoj i Španiji, a trenutno ambasadorka Bosne i Hercegovine u Italiji.
To je, eto, Bosna i Hercegovina, reći ću tako onome nekom, kad me bude pitao ko je ta, šta je ta, da prostiš, Bosna: Bosna, da prostiš, jedna zemlja imade čiji predsjednik najnormalnije – dapače, s neskrivenim ponosom, kao svoje građansko pravo, ali i patriotsku dužnost – glasa na parlamentarnim izborima druge jedne, susjedne zemlje, a ambasadorka joj u Rimu najnormalnije, s jednakim osjećajem ponosa i patriotske dužnosti, istu tu drugu, susjednu zemlju odlazi da predstavlja kao zastupnica u Evropskom parlamentu.
Jedna je stvar, naime, kad bosanskohercegovački građanin s dvojnim, recimo hrvatskim državljanstvom, nastupi za hrvatsku nogometnu reprezentaciju – kao što je ista ta jedna stvar kad građanin BiH s hrvatskim državljanstvom glasa na hrvatskim izborima, ili se na HDZ-ovoj listi kandiduje za Evropski parlament – ali sasvim je druga stvar kad na hrvatskim izborima glasa glavom i bradom sam predsjednik Predsjedništva BiH, a ambasadorka BiH u Rimu postane hrvatska zastupnica u Briselu. Je.emti, čak i u korporativnom nogometu drže do tih stvari, pa igrač koji makar jednu minutu zaigra za jednu reprezentaciju više nema pravo nastupati za drugu.
Samo u Bosni, kako vidimo, možeš bez suvišnih potpitanja kao predsjednik države glasati za parlament druge zemlje, a kao diplomatska predstavnica i zastupnica strateških interesa jedne zemlje već sjutra postati zastupnicom strateških interesa druge. Pa onda u Evropskom parlamentu, recimo u pristupnim pregovorima – zašto ne, sve je u Bosni, kako vidimo, vjerovatnije nego moguće – zaje.avati zemlju koju si do juče predstavljao kao ambasador.
To je, rekoh, ta da prostiš Bosna: zemlja koja ni svom predsjedniku nije jedina, ni svojim ambasadorima najvažnija. Vlastitim građanima rezervna država, plan B, izbor iz očaja, tek dakle za slučaj da ne upali ona stvar s Briselom.
Elem, ugodna je, topla belgijska jesen, započinje uskoro plenarna sjednica Evropskog parlamenta, vrvi plato pred zgradom šarenim svijetom, a gore na terasi Bosanac pije pivo i osvrće se oko sebe, pa naglas kontemplira: “Ovo je život: belgijsko pivo, Brisel, Evropska unija, EU-parlament, plata u eurima, dnevnice…”
-Ne se.i - u to ga, shvatili ste, trgne Suljo - nego popij to i trpaj u mješalicu!