Iako imam gotove tekstove koji bi mogli ići uz 165 godina od upokojenja Njegoša, tekst Miloša Crnjanskog, iz 1925. pod naslovom ,,Njegošev grob’’, ima čudnu aktuelnost, i riješio sam da se oslonim na njega. Raskopavanjem Njegoševog groba od strane austrijskih vojnika, kada je Crna Gora bila pod tvrdom okupacijom Austrougarske, kao da je anticipirana buduća sudbina i Crne Gore, i pjesnika, i njegovog naroda. Kako je već 1916. isplanirana, ne samo ekshumacija Njegoševih kostiju, nego i uklanjanje sa Lovćena i groba i kapele, kako bi se podigao na tom mjestu veliki spomenik Franju Josifu, tako je čitavo stoljeće potom, bilo u znaku tog projekta, iako on nije nikad ostvaren kako je tada zamišljen.
Jugoslavija, kao monarhija pod krunom Karađorđevića, od početka do kraja potkopavana je katoličko-ustaškim konceptom Jugoslavije u kojoj bi dominirali Hrvati-katolici, s tim što bi se Srbima predložilo, da slobodno ili pod prinudom prelaze na katoličku vjeru, jer su „pravoslavci šizmatici“, nesposobni za poredak i visoke institucije države, u vječitoj stihiji i iracionalizmu.
Miloš Crnjanski je tanano osjećao visoku osionost, ali i nekrofilske strasti vojnika bečke carevine, čija se gordost upravo pred svoju propast podigla do najviše, neljudske mjere.
U pomenutom eseju Crnjanski piše: „ Osamnaestog avgusta (1916), Austrija je htjela pošto-poto da proslavi dan svog ćesara, veličanstveno, u porobljenoj Srbiji i Crnoj Gori. Guverner sa Cetinja (Veber) bio je naredio da se na Lovćenu zapale velike vatre, da oganj sine čak i na more, da bljesne u strašna i siromašna sela Cuca, najdivnijeg hajdučkog plemena našeg naroda, koje se smrti grohotom smejalo, da obasja goli krš Krivošija, vitkih kao borovi na vetru, da sevne čak do hercegovačkih gudura gde nam je sačuvan najleši izgovor staroga jezika i najčistija, najvitalnija telesna lepota. Uoči carevog dana, velike lomače obasjale su s visova Lovćena, Jadransko more. Ali je zver u austrijskoj uniformi, želela više. Htela je da uništi i onu grobnicu, munjama bijenu, što je kao neki anđeo od kamena klečala pod nebom u oblacima na vrhu Lovćena. Hiljade vojnika počelo je, osam dana pre ćesarovog dana, da sprema lomače na vrhovima Jezerskom, na Babljaku, i Trešteniku. Iznenada u guvernmanu, organizovana je naročita grobarska komisija za ekshumiranje kostura Vladike Rada. Ta uvek sramna vojska koja je skrnavila grobove po Italiji, i po Francuskoj, i po Češkoj, bila je rešila da raja procvili i nad leševima davno pokopanim. Dan kad će se iskopavanje izvršiti držao se u tajnosti, ali je glas pukao po brdima i tresao dušu naroda u okolini. ...Noć je spremala se tiha, bez vetra. Lovćen je i sam postajao nepregledan, kao neko kamenito, sivo, strašno nebo. More i urvine negde dole hučale su, kao što psi zauvijaju kad osete vampira. Kod Ivanovih Korita, zaustavio se jedan automobil, na raskrsnici k Malom Bosturu. Izađe hrpa oficira te vojske koja je uvek zaudarala grobarski i čije su uniforme imale uvek nečeg grobarskog, pa se uputi s nekim popovima na Jezerski vrh. Prošli su uz Bostur, bez reči, kao grobari, nemi od straha. Hotimice su kasnili, da bi se vratili, kao vrane, pred sam mrak. Gore, nad njima, pojaviše se plavi dimovi, oblaci što su sevali i tutnjali polako. Zastali su, i nisu smeli napred. Bili su sitni na stenovitom putu, kao mravi. Vratili su se u polumraku, i prolazili krišom, kao lopovi. Jedan vojnik nosio je jedan sanduk od dasaka, u kome su možda bile kosti Njegoševe. Drugi je nosio jedno šatorsko krilo i u njemu neke istrulele svilene odežde...“
Ovome opisu lopovsko-nekrofilskog predvečerja crnih službenika, Crnjanski dodaje važan dramski detalj: „Možda to niko danas ne bi ni znao, da te večeri nije sedeo, pod onom osamljenom starom bukvom, kod kolibe Markove, očevidac svega toga, Lazar Matković, tada austrijski oficir, docnije sreski poglavar u Duvnu“.
Zar se u Crnoj Gori, ove vatre koje slika Crnjanski (lomače na koje se prinosi domaća kultura, jezik,obraz, karakter, pamćenje –riječju Njegoševe kosti) nijesu palile cio vijek u ime komunizma, socijalizma, internacionalizma, a odskoro, s pojačanim intenzitetom, i ulogom nacionalnog obraza, i u ime Evropske unije i NATO-a?
Zar se ovakva noćna hajka ne vodi cio vijek protiv Njegoševih kosti, Njegoševih misli, Njegoševog plemena i jezika do danas? S tim što su tamni, ustrašeni, ali vjerni i poslušni oficiri, podoficiri, razvodnici i redari te tamne službe, naši otpadnici visokog državnog ranga, oličeni u liku Lazara Matkovića, čovjeka našeg imena i plemena, ali u službi okupatora.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin Mićović