Piše: Milan Mišić
Do smjene izvršne vlasti u najmoćnijoj sili svijeta ostalo je još dvije nedjelje – Donald Tramp će položiti zakletvu i u čuveni ”ovalni kabinet” Bijele kuće se useliti 20. januara – ali tamo još ne prestaju polemike oko toga koliko je šokantnom usponu kontroverznog tajkuna na politički tron doprinio – Vladimir Putin.
Da se Rusija, upadom u kompjuterske sisteme Demokratske partije i objavljivanjem tamo pronađenih kompromitujućih materijala na Vikiliksu umiješala u američki izborni proces, tvrde dvije ključne obavještajne službe, CIA i FBI. Nisu doduše iznijeli sve dokaze, navodno da ne bi otkrili svoje metode, ali njihovi argumenti se čine uvjerljivim.
To je izazvalo veliko zgražavanje američke političke elite, ali ne i Trampa. To je razumljivo ako se uzme u obzir da je on postao predsjednik iako je osvojio čak 2,8 miliona glasova manje od rivalke Hilari Klinton, što znači da je njegova pobjeda s ovakvim rezultatom postala moguća samo zahvaljujući izbornom sistemu i tijesnom rezultatu u nekoliko ključnih država. Što će reći da je ruska pomoć možda bila i presudna.
To nikako ne pogoduje Trampovoj velikoj taštini, pa je njegovo nipodaštavanje nalaza obavještajaca logično. Ako bi njihove dokaze prihvatio, to bi značilo i da je pod znakom pitanja i njegova predsjednička legitimnost.
To je, međutim, samo jedna strana ovog zapleta. Druga je u američkoj hipokriziji. Čak i da su dokazi o ruskoj umiješanosti nepobitni – Amerika ne bi trebalo da bude ni iznenađena, ni zaprepašćena. Jer je, u suštini, samo iskusila nešto što je ona, u mnogo većoj mjeri od Rusije, dosad sistematski radila drugima.
Amerika, naime, treba da se pogleda u ogledalu sopstvene istorije u kojoj, kad je riječ o miješanju u tuđe poslove, nema ni tragova nevinosti.
”SAD su svjetski prvak u intervencijama u unutrašnje stvari drugih zemalja”, konstatovao je prošle nedjelje Oven Džons, kolumnista britanskog ,,Gardijana''. ”Nijedna nacija u modernoj istoriji nije to činila tako često, na toliko mnogo mjesta i na tolikoj udaljenosti od sopstvenih obala”, zaključio je u svojoj knjizi ”Svrgavanje” – svojevrsnoj enciklopediji američkih intervencija - američki novinar Stiven Kinzer.
Mijenjanje režima je dio američke istorije duže od jednog vijeka. Prvi veliki slučaj je zbacivanje monarhije (svrgavanjem kraljice) na Havajima 1893, i nezakonita aneksija tog pacifičkog arhipelaga dvije godine kasnije (što je zvanično priznato rezolucijom Kongresa 1993, koju je potpisao i tadašnji predsjednik Bil Klinton, ali bez mijenjanja faktičkog statusa).
Priroda odnosa među državama odvajkada je bila da se jači miješa u poslove slabijeg. Razlozi su svakojaki, ali svi mogu da se svedu na tri glavna: da se nametne sopstvena ideologija, da se pojačaju uticaj i moć i da se zadobije kontrola nad dragocjenim prirodnim resursima.
Američke intervencije u 20. vijeku najviše su se odnosile na geografski prostor ”iza njene kuće”, na Centralnu i Južnu Ameriku. To je ozvaničeno i Monroovom doktrinom iz 1823. – tako nazvanom po tadašnjem predsjedniku Džejmsu Monrou – po kojoj je ostatak američkog kontinenta isključiva zona interesa SAD.
Amerika je sebe globalnim misionarem demokratije proglasila kasnije, početkom 20. vijeka, uvodeći princip koji je formulisao predsjednik Teodor Ruzvelt: ”Govori lijepo i nosi veliki štap”. Ono što je htjela, obezbjeđivala je diplomatijom, podmićivanjem, ali po potrebi i podsticanjem pobuna i ustanaka, a nerijetko i direktnim pučevima i vojnim intervencijama.
Tome je odoljela jedino Kuba, posle revolucije koju je predvodio Fidel Kastro, protiv koga je CIA organizovala čak nekoliko stotina pokušaja obaranja i atentata.
Jedna od najdrastičnijih – sa stanovišta geopolitičkih posledica – bila je intervencija CIA u Iranu 1953, kada je svrgnut demokratski izabrani premijer Muhamed Mosadek, i na vlast doveden šah (persijska titula za monarha) Reza Pahlavi, koji će sve dok nije zbačen u islamskoj revoluciji 1979, igrati kako je svirao Vašington.
Neke intervencije su imale ”katastrofalan uspjeh”, kao što je svrgavanje iračkog predsjednika Sadama Huseina (i rasturanje Iraka kao države), čime je posijano sjeme današnjeg bliskoistočnog haosa koji je kulminirao stvaranjem terorističke Islamske Države.
Američko miješanje smo i sami iskusili: niko ne spori da je ”Peti oktobar”, odlazak Slobodana Miloševića sa vlasti, omogućen i američkim parama i savjetnicima.
Što se odnosa sa Rusijom tiče, ono što je ovoga puta (možda, još nije nedvosmisleno dokazano) uradio Putin – da vlast u SAD preuzme neko ko mu odgovara – samo je revanš za ono što je 1996. u Rusiji obezbijedio Klinton, svestrano doprinijevši da na izborima u Rusiji, umjesto kandidata komunista, pobijedi poslušni Boris Jeljcin.
Sajber intervencija Rusije, koja je, budimo pošteni, vjerovatna, inače je samo eskalacija sajber rata koji već uveliko traje i u kojem svako ”hakuje” (provaljuje u tuđe sisteme da bi se dokopao političkih i još više tehnoloških tajni) onoliko koliko može. A niko ne sumnja da i dalje to najviše može Amerika.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,,Politike'')