Piše: Milan Mišić
Vrijeme leti: novi američki predsjednik stoluje već mjesec dana, i na svojoj prvoj konferenciji za štampu u Bijeloj kući pohvalio se da je za samo tri nedjelje postigao više nego ijedan njegov prethodnik.
Mediji se slažu sa njim, s tim što insistiraju da su njegova postignuća druge vrste: da je Americi iznutra i njenom prestižu u svijetu već nanio više štete nego bilo ko prije njega.
Među tim postignućima su rušenje temelja dosadašnje spoljne politike SAD, podozrenje saveznika i mobilizacija protivnika, ostavka savjetnika za nacionalnu bezbjednost poslije samo 24 dana na položaju, sudski oboren ukaz o ulasku u zemlju muslimana iz sedam zemalja, svađa sa novinarima i obavještajnim establišmentom, lakoća s kojom danas govori jedno, a sjutra drugo – i iznad svega sve dublja kontroverza oko njegovih i veza njegovog okruženja sa Rusijom.
To je bio i razlog iznuđene ostavke generala Majkla Flina, koji je neposredno poslije izbora, kao Trampov saradnik, ali formalno običan građanin, telefonom razgovarao sa ruskim ambasadorom u Vašingtonu i pritom nagovijestio da bi novoizabrani predsjednik mogao da ublaži ili ukine sankcije uvedene zbog vojne intervencije Moskve u Ukrajini i aneksije Krima.
Uslijedilo je potom otkriće ”Njujork tajmsa” da domaće bezbjednosne agencije vode istragu o kontaktima više ljudi iz Trampovog okruženja sa ruskim obavještajnim službama tokom kampanje, što je dojavio neko iz obavještajnog establišmenta. Navodno, ono do čega se već stiglo, to je da su potvrđeni neki navodi iz nedavno objelodanjenog dosijea o tim vezama kojeg je po privatnoj porudžbini sačinio renomirani bivši obavještajac britanske tajne službe.
General Flin je ispao više nego naivan kad se ponadao da može da zabašuri sadržaj svog razgovora sa ruskim ambasadorom, jer se podrazumijeva da se svi takvi kontakti prisluškuju: profesionalci iz NSA, FBI, CIA i drugih službi nisu prestali da rade ono što im je osnovni posao. Novo je samo to što je obavještajni esnaf zbio redove u odbrani profesije, posle serije omalovažavajućih, pa i uvredljivih izjava na njihov račun od strane predsjednika (koji ih je jednom prilikom uporedio sa nacistima).
Krajnji rezultat je da je nad Vašingtonom jedan tamni oblak sumnji da u najmanju ruku čudnim odnosima između Rusije i ”trampovaca” ima nečega što je više od neuobičajenih kontakata sa silom za koju se ne može reći da je prijatelj SAD. Riječ je o utisku da predsjednik i njemu bliske ličnosti nešto kriju: da li je Tramp nečim ucijenjen, da li se njegovo poslovno carstvo zaduživalo u Rusiji ili nešto treće?
Čuđenje u ovom pogledu izaziva i okolnost da Tramp gotovo da nema jasnih i doslednih spoljnopolitičkih stavova: prvo je najavio da će napustiti politiku ”jedne Kine”, pa je potom od toga odustao, NATO je proglasio ”zastarelim”, ali njegov ministar odbrane je prošle nedjelje u tom pogledu smirivao evropske saveznike i slično – osim kad je riječ o Rusiji, o kojoj nije izrekao nijednu riječ kritike.
Neke ličnosti iz obavještajnih krugova postavljaju pitanje i da li bi Tramp prošao uobičajenu bezbjednosnu provjeru (”Njujork tajms” smatra da kao običan građanin ne bi) u kojoj je jedno od ključnih pitanja ”da li ste podložni ucjeni nekog stranog entiteta ili pojedinca”?! Kako se spekuliše, nepovjerenje američkih obavještajaca prema predsjedniku ide čak dotle da mu uskraćuju uvid u njihove najdelikatnije nalaze iz straha da će stići do nepoželjnih očiju.
Republikanci, partija koja ima većinu u Kongresu i koja je Trampa nevoljno prihvatila kao svog lidera, zasad oklijevaju, ali kongresmeni iz Demokratske partije pritiskaju da se osnuje jedna nezavisna dvopartijska komisija koja bi ispitala ruske veze Trampove administracije.
Sam Tramp je, na pomenutoj konferenciji za štampu, koju su američke kolege opisale kao ”bizarnu”, sve ovo odbacio kao ”obmanu lažljivih medija”, koje je malo potom proglasio i ”neprijateljima naroda”. Što znači da ranije objavljeni rat između Bijele kuće i ”sedme sile” eskalira.
Eskaliraju i neizvjesnosti kad je riječ o budućnosti transatlantskih veza. Volfang Išinger, veteran njemačke diplomatije, predsjedavajući bezbjednosnom konferencijom koja je u Minhenu počela u petak, okupivši 47 ministara (uključujući i novog američkog sekretara za odbranu), izjavio je da je Trampova izjava kako bi ”volio da se EU raspadne” – ”objava rata”.
Tramp je u prvih mjesec dana jedino bio dosledan u opsjednutosti samim sobom i u nemaru prema činjenicama. Pa je tako, uprkos tome da je gotovo sve što je uradio praćeno odsustvom kompetentnosti i konfuzijom, svoju administraciju opisao kao ”dobro podmazanu mašinu”. Realnostima je međutim mnogo bliža medijska kontradijagnoza: ”Šegrt u Bijeloj kući“. To je naslov jučerašnjeg uvodnika ”Njujork tajmsa”, koji konstatuje da Tramp nije, kako tvrdi, ”naslijedio haos”, nego ga sam stvara.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,, Politike'')